Povratak u žutom

    1893

    Airbourne

    No Guts. No Glory.

    Datum izdanja: 08.03.2010.

    Izdavač: Roadrunner / Dancing Bear

    Žanr: Hard Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Born to Kill
    2. No Way But The Hard Way
    3. Blonde, Bad and Beautiful
    4. Raise The Flag
    5. Bottom of The Well
    6. White Line Fever
    7. It Ain’t Over Till It’s Over
    8. Steel Town
    9. Chewin’ The Fat
    10. Get Busy Livin’
    11. Armed and Dangerous
    12. Overdrive
    13. Back on The Bottle
    14. Loaded Gun (Bonus)
    15. My Dynamite Will Blow You Sky High (And Get Ya Moanin’ After Midnight) (Bonus)
    16. Rattle Your Bones (Bonus)
    17. Kickin’ It Old School (Bonus)
    18. Devil’s Child (Bonus)

    Cijenu drugog albuma, nakon zasluženih pozitivnih reakcija na debi, baš poput mnogih bendova, ‘platio’ je i Airbourne.

    Pokušavajući možda dijelom pobjeći (zašto !?) od poistovjećivanja s
    AC/DC, koje si je priskrbio s “Runnin’ Wild” i koje nije sporno,
    Airbourne se na ovom albumu dosta zagubio u traženju. Ili možda bolje
    reći podilaženju.

    Nečemu što mu nikako nije bilo potrebno, jer je imao sve predispozicije da postane i ostane AC/DC 21. stoljeća, pogotovo nakon što njihovi unikatni zemljaci, na žalost, zauvijek odu s odra. Kombinacija ‘originalnog’, sa speed, boogie hard’n’rockom, glam, hair i heavy metalom, sa čak i za neke od tih stilova preslatkastim soundom, definitivno je ispala ‘plitka’, prilično ‘mainstreamska’.

    Pa je tako umjesto još jedne dobre kopije, stigao relativno slabašan, u globalu ne baš prezanimljiv, razvodnjen album, više usmjeren na komercijalno tržište, negoli na ono ‘sirovo’, rockersko. A tamo bi i bez dodatnih prilagođavanja svakako stigao. ‘Duh’ AC/DC-a i dalje obitava u pjesmama, no čak i za njihove strukturalne proporcije, ove na “No Guts. No Glory.” su definitivno preritmične i prejednostavne.

    Muziku podržava

    Intro-stih-refren-stih-refren-… i tako ukrug, šablonska je formacija gotovo svih naslova, kojima ‘širokookvirno’ u prilog ide baš ta činjenica da su podosta jednostavni, prepuni catchy izražavanja po svim razinama, predvidljivih refrena, sličnih solaža, i u kompletu su jako slušljivi. Dakle, dostupni skoro svima. A ne samo njima. Ili nama. Kako god.

    S druge pak strane, nedostaje brzine, u prvom redu, pa i snage i čvrstine. Produkcija se malo previše trudi oponašati AC/DC, i na momente je ispala i pretvrda, miks je nekako preraskalašen, presusretljiv, tako da niti riffovi ne ‘melju’ onako prljavo, nagrubo, kako bi trebali i kako se očekivalo.

    Također, album od svoje polovice pa prema kraju (uključujući i pet bonusa) postaje opasno manje zanimljiv, pa se stječe dojam da pjesme baš i nisu kompaktne gromade kamenja koje tvore veliku, neprobojnu stijenu, kako je to bio slučaj na prošlom albumu.

    Taj drugi dio ima više jednoobraznih, srednjeritmičkih, skoro pa dosadnih pjesama (“Steel Town“, “Get Busy Livin’“), koje od izolacije spašava njihova glasnoća i pokoji motorheadovski ‘sudar’ riffa i sola. “Armed And Dangerous“, stvar sa značajnijim utjecajem glama, jedna je od boljih u tom dijelu albuma, a jedna od boljih općenito je drugi singl “Blonde, Bad And Beautiful“, s dosta bas atmosferičnosti i pravih AC/DC riffova, te gorljivih heavy ‘n’ glam metal melodija i soliranja.

    Bolji segmenti su svakako vrlo pokretni i glasni, ‘drapajući’ vokali Joela O’Keeffea, koji moduliraju iz nešto grubljih, kreštavih varijacija tipa Lemmya, Bona ili Briana, u metalnije-hrapave pokojnog Kevina Dubrowa iz Quiet Riota, i obrnutim redoslijedom (“Born To Kill“). Isto tako, vrlo su sugestivna back-pjevanja gdje god se pojave (prve dvije pjesme naročito), dok iz bubnjeva izbija tvrda, prava rockerska silina, kakva dobrim dijelom nedostaje kod ostalih individualizacija.

    Ipak, nepobitna je činjenica da ovaj bend i dalje ima previše AC/DC-a i premalo svega ostalog, što će nekome smetati, a nekome i ne. I dalje će, uvjeren sam, barem 90& ljudi koji ne poznaju kompletnu diskografiju ‘ejsića’, nakon što čuju “No Way But The Hard Way“, inače stvar koja je predstavila album, pa “White Line Fever” ili “It Ain’t Over Till It’s Over“, s velikom dozom samouvjerenosti reći da baš njih slušaju.

    Neće im pasti na pamet da postoji netko tko je od njih tako dobro, čak bolje i od švicarskog Krokusa, kojemu je to najbolje išlo godinama, uspio prepisati gradivo. U mojih šest takvih pokušaja do sada, rezultat je sto-postotan. Svi, ali baš svi kojima sam pustio te pjesme, rekli su da je to AC/DC. Stari ili novi, nije im bilo bitno, to je za njih bio AC/DC.

    Zato i mislim da i na ovom albumu ipak ima dovoljnih količina dinamita, koji će svakoga tko ga sluša udariti ‘drito’ u facu i odbaciti u zid. Bez obzira bilo to na kakvom dobrom boogie ‘n’ rock partyu, ili na ‘soliranju’ u vlastitoj sobi.

    Muziku podržava