Povratak u ledeno kraljevstvo

Norveška black-metal institucija Immortal vratila se nakon dugih, predugih, sedam godina s novim albumom, sigurno jednim od najiščekivanijih metal-izdanja zadnjih godina. Na početku se ipak vratimo još malo unatrag, točnije onome što je prethodilo albumu…

Prisjetimo da je priča o njemu započela prije više od tri
godine, kada se Abbath napokon ‘oglasio’, najprije kroz projekt I, i
album “Between Two Worlds”, a nakon toga i najavio povratak Immortala.

Najprije kroz nekoliko headlinerskih nastupa na ljetnim festivalima 2007. godine (Metal Camp, WOA, Inferno Festival, Tuska Festival…), a zatim i stidljivom, poluslužbenom najavom novog albuma. Nakon reuniona, Abbath i Horgh pronašli su basista Appolyona te je trojka ozbiljno počela kovati ‘ledene’ planove o novom studijskom albumu, prvom poslije “Sons Of Northern Darkness”, jednim od najboljih metal-albuma dvijetisućitih, nakon kojeg je uslijedio i više nego šokantan prekid.

Naravno, opet je kao važna kreativna poluga uključen i Demonaz koji zbog problema s rukom više ne može svirati, ali može i dalje impresionirati tekstovima, inspiriranim fantasy svijetom Blashyrkh koji obiluju opisom hladnog, sjevernjačkog zimskog okruženja, borbi, trijumfa i demona. Pisanje materijala krenulo je još početkom 2008., da bi bend lani u travnju s Peterom Tagtgrenom konačno krenuo snimati album.

Očekivano, sedmogodišnja stanka, odličan zadnji album i ‘glad’ za novim materijalom za posljedicu su imale činjenicu da je letvica zvana ‘očekivanja’ postavljena visoko, jako visoko. U biti, što drugo i bi kad je takav bend u pitanju. Visoko sam je postavio i ja sam, i nisam se razočarao, nisam imao nikakvu potrebu spuštati je kada sam čuo album. Jer se radi o definitivnom povratku vladara leda koji su nastavili suverenu šetnju mračnim prostranstvima svog vječno zaleđenog kraljevstva.

“All Shall Fall” još je jedan pravi album, baš kao i svi prijašnji, i u to nema nikakve sumnje kad ga se čuje samo jednom, a svaki novi puta sve je bolji i bolji. Logičan je to, mogu reći i očekivan nastavak svega s čime je bend stao i, gledano s današnje perspektive, a i vremena koje ludo leti, čak se čini da Immortal nije ni prestao s radom. Zato vjerujem da kojim slučajem nije došlo do raspada, ovaj bi materijal otprilike ovako zvučao i da je nastao prije nekoliko godina. Što je i logično.

Jer, teško je očekivati da će Immortal, ali i bilo tko drugi, više ikada u black-metalu snimati albume tipa “Diabolical Fullmoon Mysticism” ili “Pure Holocaust”, ali zato Bathoryevska ostavština spojena s korijenima blacka i modernijim, ‘hevijaniziranim’ black-soundom, s kakvim se Immortal najozbiljnije predstavio s “At The Heart Of The Winter”, niti ovoga puta nije iznevjerila.

Isto tako, moram reći da “All Shall Fall” na trenutke čak i ostavlja dojam kao da je nastajao paralelno sa “Sons Of Northern Darkness” ili u najmanju ruku neposredno nakon njega. Samim time sasvim je jasno da najnovije izdanje Immortala ima i najviše sličnosti sa spomenutim, prethodnim albumom, ali i u nešto manjoj mjeri sa “At The Heart Of The Winter”, kao i s “Damned in Black”.

Tako je “All Shall Fall” tipično izdanje benda s ‘demonskim’, moćnim, ‘borbeno-extremističkim’ soundom, prepoznatljivim melodičnim riffovima i solažama, klinički preciznim, jedinstvenim, dotjeranim, uvjerljivim, raznovrsnim Horghovim black-metalskim bubnjanjem, te unikatnim, ‘rasprskavajućim’, hladnim, vječno namrgođenim Abbathovim vokalima koji i ovaj put zvuče kao da dopiru iz samog dna nekog glečera. Ali, ima i nekih dodataka za koje mislim da su barem malčice drukčiji od onih na ranijim materijalima.

Povrh svega, treba reći kako je ovo sigurno ‘najheavy’ od svih albuma koje je Immortal do sada objavio, u kompletu najmelodičniji i najepičniji, najtečniji, i s najboljom produkcijom. Što znači da su kaotičnost, raštrkanost i raspojasanost malo ‘stradali’, malo se ipak sve stavilo pod kontrolu, no to nije utjecalo na atmosferu koja je ostala mračna, depresivna, armagedonska, hladna gotovo do bola, ali i s ponekim zračicama svjetlosti.

Materijal također održava, ili bolje reći zadržava, thrasherski kontinuitet, čak ga i povećava, pa se u tom dijelu mogu povlačiti paralele, možda čak i više nego do sada, s Bathoryem, pa s gore spomenutim “Between Two Worlds” albumom, ali i ranijim Venomom. Pogotovo se to prepoznaje u gitarističkim izvedbama, a pjesme kojima bismo mogli pripisati najveći utjecaj thrasha su “Hordes Of War“, koja u svojoj sveopćoj brutalnosti naslućuje mogućnost uvrštavanja na, recimo, “Blizzard Beasts”, te “Arctic Swarm” jedna od jednostavnijih i slušljivijih, s malim utjecajem death-metala.

Za neke bi najbolnija točka mogla biti što albumu nedostaje pokoji, uvjetno rečeno, hitoidniji naslov, no to se može tumačiti i u pozitivnom kontekstu ujednačenosti i ravnopravnosti svih sedam, s prevladavajućim mid-tempom. Da se ovo ne shvati na krivi način, daleko od toga da “All Shall Fall” nema dobrih pjesama, pa ćemo se na još neke osvrnuti.

Mračan, dramatičan uvod u prvu, naslovnu pjesmu “All Shall Fall” koja obiluje brzim, ‘immortalovskim’ riffovima s izranjanjuće-razarajućim Abbathovim urlikanjem, jasno daje do znanja da je to jednostavno – to. To je Immortal. Može netko reći da se ponavlja, da ne napreduje, da nema progresije, evolucije, ali ne može reći da se među milijunima sličnih ne može jasno identificirati. Vrlo dobar je to naslov, koji malo podsjeća na “One By One”, čime se može smatrati jednom od jačih poveznica sa “Sons of Northern Darkness”.

“The Rise of Darkness” sa svojim galopirajućim početkom obećava brzinu i bespogovornu žestinu, no u nastavku se umiruje, zadržavajući umjeren, kontrolirano brzi ritam te donosi ponajbolje solaže. Odjavna, osamipolminutna pjesma “Uneartly Kingdom” najbolja je na albumu, najslojevitija, najzanimljivija, najnapetija i najinteligentnija. Pravi progressive black-metal ep, koji u vrhunskom stilu okončava ovaj album.

Koji mi se činio zaista dobrim već nakon nekoliko slušanja, no s vremenom postajao sve bolji i bolji i mislim da zaslužuje da ga se stavi uz bok, ili najdalje ‘stepenicu do’ najboljih albuma Immortala. A osim po stilu, “All Shall Fall” se sa “At The Heart Of The Winter” podudara i u činjenici da su to jedina dva albuma na kojima naslovnicu, koju je u ovom slučaju izradio Par Olofsson, ne ‘ukrašavaju’ članovi benda natrpani corpse-paintingom.

Istina je, to priznajem, da ovo izdanje nije nadmašilo svoje prethodnike, ali da obilježava definitivni povratak Immortala na tron u posljednje vrijeme sve ozbiljnije posrnule black-metal scene koju ovim, ali i najavom još nekih povratničkih albuma, možda očekuju svjetliji dani, to se teško može negirati.