Povratak u crnom

Celtic Frost jedan je od kultnih metal bendova osamdesetih, koji je u periodu od 1984. do 1990. godine objavio četiri studijska albuma i svi su oni bili različitog stila. Uz to što su jedni od pionira death/thrash/black sounda, pripisuju im se i zasluge za formiranje tzv. avantgardnog metala, a poigravali su se i na temu glama.

Doduše, ovo zadnje im je u slučaju albuma “Cold Lake” shvaćeno kao neozbiljno i kao takvo nije uzeto za zlo, mada im je to album s najlošijim kritikama i najslabijom potporom među publikom.

A sukladno stalnim promjenama stilova na svakom novom albumu, ta je praksa primjenjena i na novom, šesnaest godina očekivanom “Monotheist“, objavljenom tri godine nakon ponovnog okupljanja.

Zanimljivo je da su već nakon okupljanja 2003. godine Tom G. Warrior (gitara, vokal), Martin Eric Ain (bas, vokal), Erol Unala (gitara) i Stephen Priestly – Hellhammer (bubnjevi) počeli pisanje i snimanje materijala za povratnički album, koje su sami financirali. U međuvremenu, otišli su Hellhammer i Erol, pristigao je novi bubnjar Franco Sesa, potpisan je ugovor s Century Mediom i posao je mogao biti zgotovljen.

A to se odnosi i na pomoć pri produciranju materijala, koju je pružio Peter Tagtren (Hypocrisy, Pain, ex-Abyss). Vjerujem da pri spomenu ovog imena produkciju albuma nije potrebno posebno opisivati.

A stilski slušano, uz zadržavanje death/black/thrash elemenata, novo je ostvarenje ipak primarno napravljeno u doom/gothic formi, s uglavnom sporim, tromim ritmovima, u kojima se izdvajaju teške, turobne, neraspoložene gitare i modulativni vokali, koji variraju unutar istaknutih stilova, te mračna, gotovo beživotna atmosfera.

To se osjeća u svim pjesmama, pa čak i u onima nešto žešćima i bržima, poput “Ain Elohim“, koja nekako najviše podsjeća na najranije razdoblje benda, u kojoj se death/ thrash miješa s doom prijelazima i povremenim black pjevanjima. Istaknuo bih još super spore, apokaliptične pjesme “Drown In Ashes“, “Os Abysmi Vel Daath” i “Obscured“, kojima potrebnu dozu gothic dramaturgije ubrizgavaju female vokali Simone Vollenweider, dugogodišnje suradnice benda. A tražeći neku ritmičku sredinu, ona bi se mogla pronaći u “Domain Of Decay“.

I tako se Celtic Frost nakon dugogodišnje šutnje vratio s još jednim albumom kojeg nije moguće usporediti niti s jednim prijašnjim, što će svakako razveseliti njihove pobornike, barem one koji ih nisu zaboravili. I koji su spremni na sva iznenađenja koja im redovito podastiru njihovi ljubimci. A takvih mislim da ima dosta.

Također treba istaknuti da je ovo jedan od rijetkih povratničkih albuma koji doista zaslužuje punu pozornost i koji nije izdan tek reda radi. To dokazuje i izneseni podatak da se u realizaciju tog projekta krenulo praktički od nule i s puno entuzijazma. Vjerojatno je zato i ispao dobar.