Povratak u beskonačnost

Gledajući ovaj album, pomislih kako je nevjerojatno koliko je brzo prošlo više od deset godina. Naime, još su mi dosta ‘svježa’ sjećanja kako ga je Nuclear Blast najavljivao kao jedan od prioriteta te, 2000. godine.

Bio je to album velikih očekivanja i benda i labela, a i fanova i kritičara koji na kraju, koliko me pamćenje služi, i nije u potpunosti zadovoljio sve strane.

Objektivno, tko bi tako nešto i uspio. Osmi je to ukupno, a prvi album Stratovariusa za Nuclear Blast nakon višegodišnje suradnje sa Sanctuary Records, kojeg je obilježio i malo neuobičajeni cover, rad Dereka Riggsa, bivšeg suradnika Iron Maidena, ovdje po prvi puta s novim ‘poslodavcima’. A njega je snimila jedna od najpoznatijih postava, Timo Tolkki, Timo Kotipelto, Jens Johansson, Jari Kainulainen i Jörg Michael, u kojoj je, kao i obično, ključnu ulogu kompozitora odigrao Tolkki.

Desetljeće poslije, nakon što je bend dobio prava na album, on je, bez Tolkkija kao člana aktualne postave, doživio ponovni izlazak, i to u dopunjenom i redizajniranom izdanju. Naime, poznato je da je Tolkki raspustio bend, pa ga je ostali dio ekipe ponovno oživio, uz Tolkkijev blagoslov korištenja imena, koji je u zadnje vrijeme opet malo ‘oživio’, tvrdeći da nije imalo smisla nastaviti rad bez njega.

I tako će se taj ping-pong izgleda nastaviti unedogled, a ne bih isključio niti Tolkkijev povratak u bend, s obzirom da su svi ostali projekti na kojima je radio doživjeli fijasko. Uz sve te navedene, i još brojne druge zavrzlame, u međuvremenu je reformirana postava snimila čak i dosta dobar album “Polaris“, a koliko se čuje, sprema se i novi. Kojemu će, nema sumnje, reizdanje “Infinitea” dati kakav-takav zalet.

Melodičan progressive-power metal album sa snažnim neoklasičnim, orkestralnim utjecajima, spoj power-metal himni, balada, srednje i višeritmičnih progressive naslova. “Infinite” je donio vjerojatno najveći hit benda uopće, pjesmu “Hunting High And Low“, a uz nju, tu su još i slične joj, brze i himnično-jurišne “Millenium“, “Phoenix” i “Freedom” koja možda više nego bilo koja druga Stratovariusova pjesma dodiruje opus Helloweena.

Zanimljivost su i dosta duge sympho-heavy balade “Mother Gaia” i “Celestial Dream“, dok je progresivi naklonjena, atmosferična “Infinity” moguće i najbolja stvar na albumu, s izmjenama easy-mid-up tempa, nagovještaj dijela puta kojem će krenuti naredni album “Elements Pt. 1”, čije ćemo limitirano izdanje valjda dobiti 2013.

Sve u svemu, bio je to svakako dobar album s lepezom kvalitetnih pjesama na kojemu nije puno toga bilo za popravljati, pa ne vidim, uz one uobičajene, financijske prirode, baš previše razloga njegova ponovna izlaženja. Čak niti u drugom, ‘fanovskom’ bonus disku koji nudi neobjavljene materijale, sastavljene od B-strana singlova, demo-verzija i live-snimaka s unreleased ‘titulama’, i bez kojih bi sve skupa čak možda i bolje izgledalo.

Ako je do reizdanja baš moralo doći. Ipak, on će u ovoj verziji, s lijepo dizajniranim omotom, bookletom od 16 stranica s tekstovima pjesama i, ipak ne nebitnom činjenicom, s dva CD-a (u stilu ‘Fata je Fata, al’ dvaput je ipak dvaput’) biti fini poklon svim fanovima benda.

Nekima povratak u prošlost, a nekima upoznavanje s danima kada je Stratovarius bio uigran tim, bez previše ‘potresa’, i kada su kvalitetni albumi bila stalna navika. Za oba ‘tabora’ pak eksponat kojem će teško moći odoljeti.