Povratak starih rugalica

Kako prepoznati glazbenog snoba? Razgovaraju dvoje ljudi o muzici, i jedna osoba kaže da voli funk, soul i r’n’b. Ako ova druga počne kolutati očima, odmah može dobiti potvrdu da je teški glazbeni snob. A ova prva da ima loš glazbeni ukus.

I funk i rhythm and blues i soul su bile nevjerojatno vitalne grane popularne muzike koje su dale inspiraciju mnogim izvođačima te oduševljavale mnoge ljude diljem svijeta.

U nekom momentu, kao na tekućoj traci počeli su se redati glazbenici koji su ostvarivali dobre naklade, pjevajući pregažene i prežvakane ljubavne srcedrapajuće teme, i imali su smisla za tu muziku onako kako određen dio naših ex-saborskih zastupnika ima za realnost (Ivana Sučec-Trakoštanec, Anto Kovačević, Rojs, npr.).

Neću ni spomenuti onu hordu pjevačica izrazito piskutavih glasića, koje su osim pjevanja nudile nevjerojatno frekventno mrdanje poprsjem i bokovima. Navodno se to zove erotično-izazovno-zavodnički ples. Hm.

Od nečeg što je bio autentičan dio kulture američkih Afroamerikanaca, sterilizacijom i ostalim procesima antiumjetničkog pročišćavanja dobivena je bljutava ljiga koja je uspjela uništiti reputaciju žanrova koju su krvavo stvarali velikani kao što su Otis Redding, Solomon Burke, Marvin Gaye, James Brown, Stevie Wonder, Sly Stone, Aretha Franklin, Nina Simone, Ray Charles, Sam Cooke, Al Green, Isaac Hayes, George Clinton…

Drugim riječima, ako želim opisati novu ploču sastava Was (Not Was), moram u širokom luku izbjegavati riječi koje je tako dobro opisuju, jer to rađa neželjene konotacije.

“Boo!” je, zdravo seljački rečeno, pomaknuta ploča koja uz velike količine inventivnog soula, r’n’b-a i funkya sadrži mnogo uvrnutog humora, zabavnih melodija, odnosno, grupa je na ozbiljan način napravila šaljivu i zafrkantsku ploču. Takve su albume prije kojih 30 i malo više godina radili genijalci iz grupe Steely Dan ili podjednako uvrnuti i talentirani članovi grupe Little Feat.

Kao grupa Was (Not Was) postoji samo malo manje od 30 godina, a “Boo!” je njihov prvi diskografski trag nakon 1992. U međuvremenu članovi su se bavili nekim drugim projektima ili jednostavno odmarali. Tako se glavni skladatelj grupe Don Was bavio produciranjem mladih i perspektivnih izvođača (The Rolling Stones, Brian Wilson, Solomon Burke, da spomenem samo neke).

Nakon svega, da li je “Boo!” nostalgičan povratak u prošlost? Pa baš i ne, gospodu više interesira ono što se događa danas i s time se jako dobro sprdaju. Ipak, vrlo gorka pilula se krije pod rednim brojem 4 i zove se “From the Head to the Heart“.

S druge strane, rijetke su pjesme koje potiču tako dobro raspoloženje kao “Crazy Water” s neodoljivim refrenom. Album zatvara “Green Pills in the Dresser” s gostujućim recitalom Krisa Kristoffersona (to je onaj koji je napisao “Me and Bobby McGee” koju je proslavila Janis Joplin, “Sunday Mornin’ Comin’ Down”, koju je proslavio Johnny Cash i “Help Me Make It Through the Night”, koja je proslavila polovicu izvođača koji su je snimili).

Treba obratiti pažnju i na uvodnu “Semi-Interesting Week” i “It’s a Miracle“, a ostatak albuma kvalitetom ne zaostaje mnogo.

Obzirom da je Don Was najviše poznat kao producent, ne čudi produkcija na vrlo visokom nivou. Svirka je vrlo energična, čvrsta, a zvuk je pomalo isforsiran. Ipak, lijepo je slušati album koji se inspirira funkom, soulom, rhythm and bluesom, a njegovi autori nisu prodali svoje kreativne mude nikome, niti planiraju išta slično, naprotiv, po ovom albumu se osjeća da se dugo i sistematično ‘kuhao’, i da su se jednostavna i prozirna rješenja izbjegavala u širokom luku.

Ne vjerujem da će na ovaj album itko maloumno mrdati cicama i dupetom, jer je za tako nešto prekompleksan. Dodatan plus za album je njegova sažetost i izostanak iživljavanja na instrumentima. Sve je podređeno britkosti, šarmu, inteligenciji, da se kaže (otpjeva) u glavu, bez krzmanja.

Nadajmo se da za sljedeći projekt grupe Was (Not Was) nećemo morati čekati 16 godina.