Povratak počecima

Jedni od najboljih garažnih blues-rockera vratili su se s novim albumom “Brothers” koji je došao nakon prošlogodišnjeg slabog eksperimentalnog hip-hop albuma “Blakroc”.

Od posljednjeg regularnog albuma “Attack & Release” prošlo je dvije godine u kojima se bend posvetio i drugim projektima osim matičnog. Tako smo dobili odličan album “Keep It Hid” Dana Auerbacha, Patrick Carney je svirao u Drummersima, dok je za ljeto ostavljen spomenuti album “Blakroc” s nizom suradnji s hip-hoperima koji nije polučio željeni uspjeh.

“Brothers” ih vraća na sam početak karijere jer su riffovi totalno prljavi, kao da su tek sada izašli iz garaže prepune prašine i paučine. Time su dobili sklad moćnih skladbi od kojih rijetko koja ima hitoidni karakter, ali u vidu albuma sve se odlično slažu, pa imamo zavidnu cjelinu koju se sluša više puta.

Kao da su popratni projekti i uspjeh prošlih albuma nagnali bend da se vrati svom prljavom zvuku, te su suradnju s Danger Mouseom sveli na samo jednu pjesmu (“Tighten Up“). Danger Mouse je približio The Black Keys široj masi ljudi, ali ovo je ipak pravi The Black Keys album jer zvuči kao da je nastao početkom ’70-ih. prošlog stoljeća, a ne 2010. godine.

Niz prljavih riffova često zna biti obojen psihodeličnim tonovima (najbolji primjer “The Only One“) što daje dodatnu dimenziju u zvuku kojeg su već usavršili do perfekcija, pa iskreno mislim da oni više ne mogu napraviti stvarno loš album, osim ako ne idu u daljnje eksperimente kao s “Blakroc”.

Dosad sam nabrojao dvije pjesme “Tighten Up” i “The Only One” koje su možda najbolji pokazatelj za ono što The Black Keys nude na ovom albumu. Jedna krajnost je melodični, rekao bih gotovo hitoidni komad koji nastavlja tradiciju s “Attack & Release“, dok drugospomenuta prikazuje razvoj ka halucinogenim rock-momentima od prije 40-ak godina.

Da se odlično snalaze u oba smjera, odnosno i u cijelom nizu tema između tih krajnosti, pokazuju ostale pjesme poput “Too Afraid to Love You” koja je zasigurno jedan od sigurnih koncertnih pogodaka jer svojom bolnom atmosferom i zvucima čembala odaje novu sliku benda.

Ritmičnost albuma je većinom stegnuta prema sporijim temama, ali se osjeća razigranost pri izradi novog albuma, ponajviše s pjesmom “Sinister Kid” koja ima jednu ‘feel good’ atmosferu, kao da je nastala iz zajebancije, a potpuno je ozbiljna stvar.

Postoji još cijela plejada pjesama koja će nastaviti mit o The Black Keysima kao jednom od najmoćnijih blues-rock bendova današnjice, ali o njima ne bih previše jer svatko tko je preslušao barem jedan raniji album benda znat će o čemu pričam, dok ostalima ne preostaje ništa drugo nego malo prošetati do obližnjeg CD-shopa.

Dan & Patrick su zasigurno braća, braća po zvuku koji ih nosi već godinama, te nakon približavanja široj masi suradnjom s Danger Mouseom, vraćaju se tamo od kuda su i počeli, prljavoj garaži i nizu blueserskih pjesama kojima dokazuju da imaju još mnogo toga za reći, da nisu još za reciklažni otpad.

Možda “Brothers” nije najbolje što je bend ikad snimio, ali definitivno spada u gornji dom njihove diskografije, te pokazuje potrebnu svježinu koju treba imati bend nakon desetak godina karijere.

Kao što sam ranije rekao, “Brothers” ne obiluje hitovima osim možda pjesme “Tighten Up”, ali to mu uopće nije mana jer kompaktnost cijelog materijala daje jednu tužnu ljubavnu priču ispucanu iz pera The Black Keys, benda koji bolni blues lakoćom spaja s rockom kao velikani od prije otprilike pola stoljeća.