Povratak na prave staze

Francuskinja Isabelle Geffroy alias Zaz blago rečeno okliznula se posljednjim albumom “Recto Verso“.

Iako položaj na top-listama to ne otkriva, manjak hitova ipak se
osjetio, a ni album nije nudio ono uzbuđenje kojim je obilovao njen
nastupni projekt, istoimena kolekcija pjesama izdana 2010.Zato je Zaz učinila sličan potez koji je napravila Lady GaGa: vratila se u vrijeme velike pjesmarice i obradila najpoznatije pjesme o Parizu, a sam album je, pogađate, nazvala “Paris”. Za razliku od Gage, kod koje je to bio kopernikanski obrat, ovaj potez kod Zaz je ipak imao određenu dozu elegancije: na neki način povratak svom prvom albumu, no uvela je i novitete.I, da budem kratak, pogodila je. Zaz se vratila zvuku koji joj najviše leži, a to je prozračni gypsy swing, unutar kojeg se ona može proderati, pokazati emociju, neposrednost, ‘prodati priču’ i proslaviti život. I to sve uspijeva napraviti. Zapravo, možda je “Paris” njen najbolje otpjevan album do sada gdje se nagomilano koncertno iskustvo poklopilo s autentičnim pjesmama koje joj omogućavaju da se razmaše.

Pjesme koje su proslavili Cole Porter, Edith Piaf, Maurice Chevalier i drugi velikani dobili su moderno čitanje i poštovanje moderne generacije. Zaz je pogotovo bljesnula na “Champs Elysees” u kojoj je prste imao i legendarni Quincy Jones, a u “J’aime Paris au mois de Mai” pridružio joj se legendarni Charles Aznavour.

Što se “Champs Elysees” tiče, Zaz je svoju rašpu briljantno ukrotila na prvom dijelu, dok je na drugom dijelu vrištanjem dočarala neurozu velikog grada. Ipak, čini se da Zaz malo manje paše velika orkestracija i gomila limenih puhača kao što je to na “J’Aime Paris/I Love Paris“.

S malčice drugim sastojcima Zaz se probala vratiti zvuku svog debija. Hoće li se dogoditi da ‘grom udari dvaput u isto mjesto’, pokazat će vrijeme. Također, bit će zanimljivo vidjeti hoće li i kako će Zaz uspjeti kvalitetno proširiti svoj muzički izričaj.