Povratak kraljeva plesnih podija

Manchester ’80-ih godina bio je poprište nastanka mnogih velikih bendova, a posebno mjesto u toj priči zaslužuju Joy Division. Na vrhuncu svoje kreativnosti Ian Curtis si oduzima život, a mnogo toga što se nakon njegove smrti dogodilo u Manchesteru bilo je inspirirano njegovom sjenom. Reputacija koju su ostavili bila je velik ulog, ali New Order, bend nastao na dark ostavštini Joy Divisiona, uspio je izaći iz Curtisove sjene i tijekom ’80-ih i ’90-ih konstantno se održavao na sceni.

Iako su uzimali ponešto od njihovog nasljeđa, na kraju su stvorili svoj specifičan zvuk baziran na sintisajzerima i elektroničkim ritmovima i upravo ta kombinacija synth-pop zvuka i plesnih ritmova držala ih je na samom vrhu u ’80-ima koje su ujedno zaslužne za njihove najveće hitove poput “Temptation”, “Blue Monday” ili pak “True Faith”. “Blue Monday” istovremeno je bio i najprodavaniji 12” singl svih vremena.

1989. izdaju hvaljeni “Technique”, 1993. izlazi manje zapaženi “Republic”, a onda je uslijedilo razdoblje posta u kojem su se Hook, Sumner i Morris posvetili svojim solo projektima. U to doba na tržište šalju dva kompilacijska albuma pod nazivom “The Best Of New Order” i “The Rest Of New Order”, a na scenu se vraćaju 2001. godine s albumom “Get Ready” na kojem prevladava tvrđi, gitaristički zvuk.

“Waiting For The Sirens’ Call” po zvuku je puno bliži “Technique” nego “Get Ready”, ali sastavljen je od toliko različitih cjelina da ga je nemoguće svrstati u neki određeni stil – on je i pop koliko i punk, gitaristički koliko i electro, pjevan koliko i plesan. Novost je i ta da je gitarist Phil Cunningham postao punopravni član benda, dok je klavijaturistica Gillian Gilbert napustila sastav kako bi se posvetila obitelji.

“Krafty”, najavljen kao prvi singl, jedna je od slabijih stvari na albumu, ali zato su tu odlične uvodne “Who’s Joe?” i “Hey Now What You Doing“: (“You have the brightest future/Writing songs on your computer/But you couldn’t walk the extra mile/And now your life is running wild“) te definitivno najljepša stvar na albumu, “Dracula’s Castle“. Ime pjesme inspirirano je crkvom St.Catherine u kojoj je Sumner, okružen svijećama, pisao tekst pa otuda i pomalo spooky naziv, ali nemojte da vas on odbije od pjesme.

I taman kad sam pomislila da će album biti ovako genijalan do kraja, pojavile su se pjesme koje po kvaliteti nikako ne mogu parirati onima s prvog dijela albuma (čast iznimkama kao što je “Turn“). “I Told You So” i “Morning Night And Day” igraju na kartu dance beatova, baš kao i “Jetstream” na kojem, usput rečeno, gostuje Ana Matronic iz Scissor Sistersa na back vokalima. Iako je dance zvuk oduvijek bio stilska odrednica New Ordera, on je na ovim pjesmama (a pogotovo se to odnosi na “Guilt Is A Useless Emotion” i “Working Overtime” koje su komotno mogle biti izostavljene s albuma) produkcijski potpuno ogoljen i više zvuči kao da ga izvodi nekakav trećerazredni dance bend, nego New Order. Što dovodi do podjele albuma na dva dijela: pjesme s gitarama koje zvuče savršeno i dance stvari čiju prosudbu ostavljam čitateljima na volju, ali meni nikako ne leže.

No bilo kako bilo, bend koji je, koliko god to nezahvalno zvučalo, trijumfirao na tragediji Iana Curtisa, pokazao je da je u stanju pratiti trendove u suvremenoj glazbi i još jednom nas oduševio svojom kreativnošću, koja ni nakon 25 godina postojanja nije nestala. A da je izbor pjesama bio samo malo spretniji, usuđujem se reći, iako je tek treći mjesec, da je ovaj album mogao završiti vrlo visoko u nominacijama za najbolji album godine.