Povratak kralja i kraljice

U jednom trenutku činilo se kako je i njihovoj ljepoti došao kraj. Odjednom je dugogodišnja, pažljivo čuvana tajna zvana Dead Can Dance isplivala na površinu, ‘pokleknuvši’ pred oduševljenjem šire publike.

Jedna poznanica davnih je godina iznijela kako ne može vjerovati da umjetnici takvih kvaliteta mogu biti toliko anonimni. Radilo se o njihovom prvom konkretnijem albumu uživo – “Towards the Within” (1994.). Poslušavši ga tada, bilo mi je jasno na što je mislila kad je iznijela te riječi. Iz ponuđene live izvedbe i reakcije tadašnje ‘šire publike’, čujno zbunjene i opčinjene, stvarno je zvučalo fascinantno koliko je spomenuta tajna do tog trenutka strpljivo odolijevala vremenu i prostoru, čameći u svojoj egzotično-mračnoj čahuri.

Brendan Perry i Lisa Gerrard tim albumom zaokružuju svoju, tada već 15-godišnju karijeru, predstavivši se u punoj autorskoj snazi, ali istovremeno lagano ukazujući i na uzajamno zasićenje – što je sasvim razumljivo za jedan takav, izrazito snažan stvaralački nukleus. Njihov oproštajni studijski album za devedesete, objavljen dvije godine nakon “Towards the Within” – naslovljen “Spiritchaser” – u tom pogledu predstavlja možda i najslabije ostvarenje u karijeri dueta, iako ne manjka motivima koji svojom patinom, iz albuma u album, oplemenjuju njihov opus.Već na samom početku karijere Dead Can Dance afirmirali su se kao snažno izgrađene stvaralačke individue; nakon početničkih pokušaja kroz lokalne australske skupine The Scavengers i Microfilm, Perry i Gerrard pronalaze svoje mjesto pod suncem – došavši u Englesku, svijetu predstavljaju svoj paralelni, multikulturalni glazbeni svijet. Isprva su to (nužna) kritičarska smještanja u famozno ‘gothic’ ozračje – zvuk Dead Can Dance bio je siroviji, okarakteriziran ritam mašinom koja je svojim etno varijacijama ukazivala na smjer u kojem duo, svakim narednim studijskim ostvarenjem, hrabro kroči naprijed (u prošlost). Kreativni pomaci čujni su već između prve dvije ploče – primitivnije debi remek-djelo “Dead Can Dance” i njegov osjetno zahtjevniji nasljednik “Spleen And Ideal” jasno pokazuju strastvenu želju uranjanja u kompleksnost glazbenog izričaja oplemenjenog mračnom egzotikom. Rezultat je isprva vrlo neobična, danas za njih općeprepoznatljiva pomirba moderne i tradicionalne svjetovnosti, što je u konačnici od Dead Can Dance stvorilo strahopoštovanja vrijednu instituciju.Tu je neizostavan i njihov rapidan uspon kroz suradnički doprinos na pločama drugih autora – nakon sudjelovanja u ‘in-house’ projektu njihove dugogodišnje izdavačke kuće 4AD, This Mortal Coil – konkretno, na studijskim albumima “It’ll End In Tears” (na kojem Brendan i Lisa potpisuju dvije teme – “Waves Become Wings” i “Dreams Made Flesh”), te “Filigree & Shadow” (u sklopu kojeg sudjeluje Peter Urlich, vrstan perkusionist – član tadašnje postave DCD), kroz devedesete oboje bilježe suradnju i na izdanjima etikete De Nova Da Capo, Marka St. Johna Ellisa (Elijah’s Mantle), uz prisutnost na ploči “Sahara Blue” Hectora Zazoua, Lisa je polovicom devedesetih objavila i svoje prvo službeno solističko remek-djelo – “The Mirror Pool”, koji lagano nagoviješta njezino nešto kasnije kretanje u smjeru Hollywooda; segmenti s narednog albuma “Duality” realiziranog u suradnji s Peterom Bourkeom (paralelno sudionikom projekata Soma, The Black Lung i Eden) iskorišteni su kao dio glazbe za triler “The Insider”, Michaela Manna (konkretniji dio soundtracka za ovaj film, Gerrard i Bourke potpisuju zajedno s Graemmeom Revellom, nekadašnjim predvodnikom subverzivnih SPK). Iako to nije prvi put da je njihova glazba korištena u takve promotivne svrhe – Dead Can Dance čujni su već kroz osamdesete u nekolicini igranih i dokumentarnih filmova i serija (čak i TV-reklama) a kao popularniji primjer definitivno ostaje “Baraka”, Rona Frickea iz 1992. godine.Zahvaljujući sve većem interesu za njihov (individualni) rad, bila je neminovna i eksploatacija – konkretno Lisinog glasa; Russell Crowe, koji u filmu “The Insider” dijeli glavnu ulogu s Al Pacinom, vrlo vjerojatno je doprinio još većem hollywoodskom angažmanu Lise Gerrard – naredni filmski spektakl u režiji Ridleya Scotta, “Gladijator”, sigurno je i najveći ‘krivac’, što su za Lisu Gerrard i Dead Can Dance odjednom čuli svi. Daleko od toga da je Lisa, ovaj put u suradnji s Hansom Zimmerom, podbacila u svojem najvećem testu – soundtrack za film “Gladijator” savršeno odgovara atmosferi filmskog spektakla: moćne, turobne orkestracije, koje Lisin glas dodatno oplemenjuje i podiže na zasluženu, autentičnu razinu. No sama vijest kako je ona uključena u muzički segment filma odavala je znakove predvidljivosti – egzotična narav njezinih vokalnih izvedbi, toliko puta već predstavljena kroz ezoterične pasaže Dead Can Dancea, unatoč svojoj neizrecivoj ljepoti, nije predstavljala ništa novo ni dalje od generičkog recikliranja zaslužene slave. No to je bio nužan i sasvim opravdan potez u karijeri.

Nakon narednog niza albuma – “Immortal Memory” (ovaj put u suradnji s Patrickom Cassidyem), zatim glazbe za obiteljsku dramu “Whalerider” i hrabrog ali razvodnjenog suradničkog eksperimenta “Farscape” s Klausom Schulzeom, objavljen je i odličan dokumentarni film “Sanctuary”, kroz koji, što ona sama a što drugi zanimljivi sugovornici, analiziraju njezin rad. Naravno ne treba zaboraviti ni fascinantan “The Black Opal”, širem auditoriju relativno promakao studijski solo uradak, nastao u njezinoj vlastitoj distribuciji.

Najgori trenutak spoznaje kako su Dead Can Dance sada postali vlasništvo šire javnosti koja načelno prihvaća ono što joj se sviđa, ali ne poštuje samozatajan stvaralački senzibilitet dotičnog dueta, dogodio se prilikom mog boravka na jednom novogodišnjem tulumu ranih 2000-ih. Dotična djevojka-domaćin posjedovala je nepreglednu kolekciju tada masovno popularnih, kućno usnimljenih CD-Rova; uglavnom su to bili naslovi s domaće estradne scene, a među njima odjednom spazih i jednu kopiju na kojoj je pisalo ‘Death Can Dance’. Doduše, ovo nije neka zamjerka niti bih želio ispasti snob veći nego što u ovom trenutku jesam, ali iz neke osobne slušalačke sebičnosti, takvoj glazbenoj instituciji zaista ne želim takvu slavu.

Negdje na pola puta, Dead Can Dance su se 2005. godine vratili ‘među žive’ s prigodnom turnejom. Niz nastupa vidno je pokazao kako interes za njima nije prestao. Dvostruki live album dostupan tijekom dotične turneje, jasno odražava jednu novu svijest publike – istovremeno naglašavajući zasluženu popularnost Dead Can Dancea, ali i patetiku cijele priče sada kada pri svakom početnom taktu glazbenih izvedbi publika počinje ushićeno vrištati i skandirati kao na refrene popularnih pjesama.

Dok su takvo uzbuđenje i ushićenost sasvim opravdani, cijela priča nažalost za sobom povlači kontekst banalizacije i isforsiranog spektakla. Ovdje se još jednom moram vratiti na početak cijele priče, kroz primjer live albuma “Towards the Within” – gdje je publika, kako rekoh, bila vidno paralizirana ljepotom izvedbe i čujno neupoznata s njihovim radom, strpljivo dopuštajući da je glazba Dead Can Dancea uživo prožima svim svojim bićem, što bi u stankama između izvedbi nagradila gromoglasnim pljeskom. Sada to više nije slučaj. Sada publika zna da će dobiti repertoar hitova poput “Saltarello”, “Rakim”, “Song of the Sybil”, “Nierika” ili čuveni ritualni komad “Yulunga”… Da, u svoj svojoj glazbenoj hermetičnosti, Dead Can Dance su iz opskurnog standarda postali hit. Zasluženo, ali i izloženo beskonačnom isfuravanju kroz poistovjećivanje s osjetno saharinastijim pop-etno svjetovima poput Enigme, Deep Forest i sl.

Za razliku od Lise čiji je solistički rad svih ovih godina zaživio kao čujniji i prisutniji, Brendan Perry ostao je samozatajniji kroz vlastiti solo angažman. Solistički debi službeno je objavio 1999. godine (“Eye of the Hunter”). Usporeniji, obavijen izražajnim vokalima s naglaskom na nekoliko obrada (zbog kojih ostaje evidentna Perryeva opčaranost likom i djelom Tima Buckleya). Do sljedećeg smo čekali čitavo desetljeće – naslovljen “Ark”, u povodu kojeg se predstavio i zagrebačkoj publici odličnim nastupom u prostoru Močvare, Perry ga oplemenjuje elektronskim strukturama koje neminovno prizivaju duh matičnog dueta iz ranijih dana, a u kojem su Perryevi solistički aranžmani bili i ostali jednako markantni. Izvjesna masa ljudi iz tog će razloga povratničkom albumu Dead Can Dance možda teže progledati kroz prste – jer, prema mišljenju nekolicine ljudi koji su nešto ranije poslušali “Ark”, unatoč svom savršenstvu i nepogrešivoj glazbenoj naravi, “Anastasis” je zvukovno i fizički opasno nalik upravo Perryevom aktualnom solo albumu, s Lisom kao gostujućom, božanstvenom dekoracijom.

Stoga, što (ne) propuštamo u priči zvanoj “Anastasis”? Definitivno njihovu provjerenu autorsku kvalitetu – svaki detalj uživa u pažnji njegovih autora, kao i odanog auditorija. Zamjerka bi mogla biti u vremenskom razmaku punih 16 godina od posljednjeg studijskog ostvarenja, ali opet, taj vremenski razmak je potpuno nečujan; Dead Can Dance jednostavno nastavljaju tamo gdje su stali, donekle ‘sterilniji’ zvukom u odnosu na dosadašnju živu komunikaciju među njihovim članovima. Možda je i bilo šanse da ugleda svjetlo dana puno ranije, međutim, za “Anastasis” ovaj je trenutak puno idealniji, predstavljajući njegove autore u novom naponu snaga.

Ritam sekcija, naizmjence raspoređena glosolalija Lise Gerrard i bariton Brendana Perryja koji je na trenutke opasno blizak i veličanstvenom Scottu Walkeru (što je posebno čujno u predivnoj, odjavnoj temi “All In Good Time”), čine nepogrešiv koktel prostranih zvukova koji nas vabe iz daljine, sa svojim natruhama mraka koji to zapravo i nikad nije bio – u zvuku Dead Can Dance, sjeta je bila i ostala daleko prisutnija.

U konačnici “Anastasis” ostaje respektabilan povratnički album najvišeg ranga koji nije teško pomiješati s nekoliko studijskih prethodnika Dead Can Dance. Lisa Gerrard i Brendan Perry svjesno istražuju prostor između “Aion” (najjači primjer je tema “Return Of the She-King“) a ponajviše “Into the Labyrinth” uz povremeni zaokret prema ranijoj fazi (“Amnesia” je ovdje jedan od jasnijih primjera koji dostojno parira materijalu s EP-izdanja “Garden Of the Arcane Delights”, dok “Kiko” zazvuči poput izgubljene-nađene teme s ploče “Spleen And Ideal”). Sudeći po sugeriranim naslovima i sadržaju pojedinih pjesama, matični duo nastavlja prebirati po simboličkoj tematici, u ranijim ostvarenjima već istraženoj – u uvodnoj pjesmi, dojam narušavaju donekle predvidljive rime (“We are the children of the sun, our journey’s just begun/our kingdom will come/our carnival’s begun…“).

U mjeri, u kojoj odluka dueta na povratak zvuku netom prije zaokreta u mediteranski melos albumom “Spiritchaser” ne nudi neko iznenađenje, ta ista odluka nije ni pogrešna. Ovo je njihov zvuk, u njemu se najiskrenije snalaze. A sve moguće “dlake u jajima” samo su odraz slušateljske razmaženosti uvjetovane njihovim dosadašnjim radom. “Anastasis” ostaje divljenja vrijedna kolekcija varijacija na temu, jedno nužno preispitivanje njihove vlastite, bogate kreativne prošlosti i traženje nekog novog početka (ako je vjerovati ideji velikog povratka)… ili opet – kraja.

Kolekcija koja ponosno stoji rame-uz-rame s njihovim najboljim studijskim ostvarenjima a u njih ubrajamo praktički cjelokupnu diskografiju ovog bezvremenskog dueta.