Povratak jednostavnijih pjesmuljaka

Nisam ni sam siguran je li The Fire nekakav projekt ili pravi bend. Nastali su relativno nedavno (2005.) od članova bendova Shandon i Madbones, brzo izgradili studio, ugurali se unutra i počeli vrtjeti svoje instrumente. Prethodnici benda bili su važni dijelovi talijanske punk/rock/pop, pa čak i ska i emo scene, a njihove sudbine možda su pomalo i logično dovele ljude ovdje gdje su sada.

Album je izašao ekspresno i možda je onda jasno kako to da je ispao toliko usmjeren na uspjeh i na široku rock populaciju svih godina. Moćan zvuk, jednostavni punk/rock aranžmani, učinkovita svirka i slušljive pjesme najveća su obilježja albuma “Loverdrive“.

Ta ljubavna vožnja počinje onako macho rockerski pjesmama “Loverdrive” i “Emily” gdje me sve malo podsjeća na ideje starih Stone Temple Pilotsa ili Velvet Revolvera, ali malo pliće i staromodnije. “Suicide Girl” nastavlja u takvom ritmičnom tempu, kojem su malo mesa dodali i ženski vokali “Gimme gimme gimme an S / gimme gimme gimme an G” i uzvici “Yeah!” na pitanje “Do you wanna be a sucide girl?“. Takav sexy rock imidž defitnitivno su ostavili iza sebe na drugom dijelu albuma.

Ritam je još uvijek tu, ali sve je nekako melodičnije i ozbiljnije, pa album dobiva na raznolikosti. Sve počinje pjesmom “Small Town Boy” koja je očito i njima bila simpatična za obraditi (inače od Bronski Beat), jer je zadnje vrijeme jako zahvalno uzeti pjesmu iz ’80-ih, dati joj moderan zvuk i – evo hita.

Jako dobre i u spomenutom stilu su i “Ixis” i “Best Of The World“, koje pokazuju njihovu sposobnost. Ali pod tom sposobnosti mislim da je bolje spomenuti pakiranje jednostavnih pjesama koje su žarile i palile klubovima prije dosta vremena, u nešto novo. Nekakvu kombinaciju staromodnog i osvježavajućeg.

Osvježavajućeg jer moram priznati da je album toliko jednostavan i učinkovit da mi ga je zbilja pasalo slušati dok prćkam po sobi. Nekoliko pjesama definitivno tjeraju da se muvate u ritmu i mašete glavom, a ostale se ne mogu nazvati bezveznima, ni približno.

Znam da ovo nije CD koji će čuti puno ljudi, ali talijanska scena ovime dobiva svoje jednostavne rock heroje i siguran sam da će i dečki i cure na koncertima biti zadovoljni energijom i idejom. A oni koji traže originalnost ovdje neće naći ništa posebno, eventualno 40-ak minuta koje se slušaju usput, možda dok zašprehavate nekoga (neku) na tulumčiću.