Povratak izgubljenim horizontima

    1091

    Queensryche

    Queensryche

    Datum izdanja: 24.06.2013.

    Izdavač: Century Media

    Žanr: Hard Rock, Heavy Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. X2
    2. Where Dreams Go To Die
    3. Spore
    4. In This Light
    5. Redemption
    6. Vindication
    7. Midnight Lullaby
    8. A World Without
    9. Don’t Look Back
    10. Fallout
    11. Open Road

    Zavrzlame koje se u posljednje vrijeme događaju oko Queensryche, nikome, a najmanje jednom od najvećih metal bendova u povijesti nisu trebale.

    Umjesto da dostojanstveno stare i održavaju kultni status, sukobima epskih razmjera narušavaju ugled benda koji je albumima “Rage For Order” (1986.), “Operation: Mindcrime” (1988.) prije svih, te “Empire” (1990.), postavio standarde progresivnog heavy metala.

    Optužbe pljušte na sve strane, a najviše trpi glazba i zaštitni znak progresivnog metala, ime Queensryche, nedvojbeno najzaslužnije za veliku popularnost tog subžanra. Podsjećamo, iz benda je lani izbačen originalni pjevač Geoff Tate, pa ekspresno potvrđen Todd La Torre iz Crimson Glory, što je upućivalo na činjenicu da je sve unaprijed dogovoreno. Tome u prilog ide i nedavna izjava kako nesuglasice s Geoffom traju više od deset godina. Geoff nije ostao dužan i tužio je bivše kolege, koji su dobili spor i pravo na korištenje imena, s čime se nije pomirio i nastavio je spor na višim instancama, a paralelno osnovao ‘svoj’ Queensryche.U međuvremenu je snimio prosječan solo album “Kings & Thieves“, a nedavno i na brzinu sklepan “Frequency Unknown” izdanje sa ‘svojim’ Queensryche, s kojim se, valjda u želji da preduhitri bivše kolege s novim izdanjem, propisno izblamirao. S druge strane, oni su za to vrijeme bili mudriji, više šutjeli, a još više radili, održavali koncerte na kojima su fanove polako privikavali na novog frontmena, potpisali za renomiranog izdavača i u konačnici, poprilično mirno, snimili novi studijski album.

    I to više nego dobar novi album. Prisjetimo li se da je Queensryche posljednja dva desetljeća stilski dosta lutao, često se tražio unutar trendovskih izdanja, album koji se zove kao i bend možemo doživjeti kao povratak starijem zvuku. Jednim većim dijelom. Iako je “Queensryche” sa svojih 35 minuta i tri sekunde najkraći album benda u povijesti, u njegovim se pjesmama mogu naći progresivne ideje kombinirane s heavy metal metal energijom i hard rock suptilnošću i elegancijom.

    Muziku podržava

    U povratku suštinskom soundu benda svoje prste imao je producent James Barton (Eric Clapton, Rush, Metallica), koji je miksao antologijske albume “Operation: Mindcrime” i “Empire”, te bio koproducent “Promised Land” izdanja (1994.). Album je staložen, ozbiljan, dosta mračan, teatralan čak, s puno melodija, ponešto kompleksnosti i puno harmoničnosti i kao takav izrazito je prozračan i slušljiv. Dakako, slušljiv ne u smislu kontinuirane radijske hitoidnosti, premda ima dijelova koji i na takvo nešto upućuju, tipa onih u pjesmama “Redemption” ili “Fallout”.

    Gitarski rad izrazito je moćan, konstruiran na čvrstim temeljima, slojevit, ali homogen i harmoničan i daje snažan pečat cjelokupnoj koncepciji. Oslonjen je na povišenije i pročišćenije heavy tonove s obiljem melodija, iako nije imun ni na grublja groove riffanja, a puno je kompleksnosti i proklizavanja u solo izvedbama. Sve je najviše zanimalo kako će se snaći Todd, i tko god je bio zabrinut, nakon ovog albuma mu je sigurno laknulo. Todd se vrlo dobro uklopio u bend, u najvećem ga je dijelu čak i revitalizirao, ima pune, sočne, dosta mračne, melankolično-emotivne, ali po potrebi i pogrubljeno snažne vokale, koji ni u jednom momentu ne ‘pucaju’. A ako je nekome to presudno, na momente zvuči poprilično slično Geoffu. Bubnjevi su dosta snažni, konkretni, s dominacijom pravilnih ritmova, bas je impulzivan i zatamnjen, a klavijature atmosferične, također tamnijih oglašavanja s povremenim orkestralnim istupima. Sve je to izvrsno skalupljeno i mirne duše možemo reći kako je harmonija ključna riječ koju vezujemo uz ovaj album.

    Filmski intro “X2” nudi dramatičan uvod u album, spori i srednji ritmovi dominiraju melodičnom “Where Dreams Go To Die” s hard’n’heavy karakteristikama, dok “Spore” ima uporište u progresivnom metalu, te naglašeno hevijaneriziranim melodijama. “Redemption” bi bila nekako najpogodnija za radijsko emitiranje, “Vindication” pripada u red grubljih, groove riffovima ispunjenih pjesama, balade “A World Without” (Pamela Moore back vokali) i “Open Road” izrazito su melankolične, s akustikama, orkestralijama i emotivnim, ali čvrstim solažama obogaćenim soundom. Gitarsku moć potvrđuju najenergičnije pjesme, “Don’t Look Back“, stvar s dubokim basom, uvodnim marširajućim bubnjevima i djelomičnom poweraškom konstrukcijom, te najkraća “Fallout” (2:46), koja kombinira žestoke riffove, distorzirane baseve s puno kontinuiteta, divlje solaže, back pjevanja, ali i dosta pojednostavljenog melodijskog izražavanja.

    Ne bi se baš moglo reći da se s ovim albumom Queensryche vratio na početak, u vremena istoimenog debi EP-a ili prvih albuma, no da se poprilično retroizirao i vratio na kolosijeke s kojih je prije barem 20 godina skrenuo, to je jako izgledno. Prema tome, uspoređujemo li “Queensryche” i “Frequency Unknown”, bez imalo susprezanja ili grižnje savjesti možemo reći da ‘pravi’ Queensryche više ne predvodi Geoff Tate, nego Todd La Torre.

    0 Shares
    Muziku podržava