Povratak iz prošlosti u prošlost

Jedan od bendova koji je nastao u velikoj ekspanziji britanskog postprogresivnog, ili kako ga mnogi, uključujući i mene, više vole zvati, neoprogresivnog rocka, je i It Bites iz Egremonta.

Ne znam baš gdje je to mjesto ili grad, a niti It Bites mi se nije dublje urezao u pamćenje u vremenima kada je ta muzika bila ‘in’. Vjerojatni razlog tome je taj što je doživio sudbinu mnogih koji su se okušali, odnosno pokušali dići poljuljanu, skoro pa usahlu, popularnost progresivnom rocku – pod muzičkim svodom prošao je relativno nezapaženo.

Nije niti čudno što se to dogodilo, jer su gotovo svi otočki rockeri u to vrijeme željeli što bolje ‘iskopirati’ svoje zemljake, svjetske heroje prethodnog desetljeća, ali malo je onih kojima je to uspjelo. A prije nego su se počeli ozbiljno zabavljati s progresivom, It Bites su bili cover bend, koji je svirao obrade tada popularnih pop bendova kao što je, recimo, Level 42 (najpoznatiji po hitu “Lessons In Love”).

A sve je počelo 1982. godine u Egremontu, kada su se udružili školski prijatelji Frank Dunnery (vokal, gitara), Dick Nolan (bas) i Bob Dalton (bubnjevi), s Johnom Beckom (klavijature) iz Whitehavena i osnovali bend, koji je kratko ‘poživio’.

Momci su se ubrzo raselili po Londonu, Birminghamu i Manchesteru, te se It Bites raspao prije nego je uopće i ozbiljno počeo. No Dick, Bob i John nisu htjeli da ispadne tako, pa su se nekoliko mjeseci nakon raspada susreli u nekom pubu u Egremontu s idejom da ponovno pokrenu bend.

Srećom, baš je isti dan u Egremont ‘svratio’ i Frank, pa je došlo do ponovnog okupljanja benda, a ubrzo i rada na autorskim materijalima. Bend je u toj postavi objavio tri studijska albuma, “The Big Lad In The Windmill” (1986.), “Once Around The World” (1988.) i “Eat Me In St Louis” (1989.), a najuspješniji im je bio singl “Calling All The Heroes” s prvog albuma, koji je završio na 6. mjestu UK Chartsa.

To je ujedno i bio period u kojem je It Bites uživao relativnu popularnost, te ubilježio značajne turneje s prvacima neoprogresivnog rocka Marillion, Robertom Plantom, Jethro Tull i The Beach Boys.

Albumi It Bitesa bazično su bili netom spomenuti neoprogresivni rock, no sadržavali su i puno utjecaja popa, nešto malo fusiona, a na nekima se eksperimentiralo i s metalom, art, hard i glam rockom.

Preseljenje u LA na snimanje četvrtog albuma donijelo je i ozbiljne probleme, pa je 1990. godine iz benda otišao Dunnery, i to iz (valjda jednog od) razloga što ostali nisu prihvatili njegovu ideju da se malo eksperimentira i s bluesom.

Nakratko ga je zamijenio Lee Knott, pjevač Innocence Losta, benda koji je supportirao It Bites, no ubrzo se shvatilo da se dalje ne može, pa je došlo do raspada. Bez obzira što nije bila masovna kao kod drugih bendova, baza fanova je postojala, i baš je ona zaslužna, naravno uz višegodišnji trend reformiranja davno raspadnutih bendova, za ponovno okupljanje It Bitesa.

U Londonu je, naime, 2003. godine održana konvencija benda, na kojoj su Francis, John, Dick i Bob odsvirali nekoliko stvari, te, kao i mnogi, shvatili da je ‘kemija još tu’.

Počele su se pisati nove pjesme, ali bez Francisa, koji se ipak nije vratio u bend, pa ga je zamijenio John Mitchell, pjevač još jednog cijenjenog neoprogresivnog benda – Arena, te projekta Kino, a ujedno i velikog fana grupe It Bites iz svojih tinejdžerskih vremena.

Tako rekonstruirana, grupa je nastavila s pisanjem novih pjesama, počela svirati, objavila live album “When The Lights Go Down” (2007), a u konačnici i četvrto studijsko ostvarenje, “The Tall Ships“, i to nakon devetnaest godina studijske apstinencije.

Čiji izlazak nije dočekao Dick Nolan, koji je otišao u lipnju, a zamijenio ga je Lee Pomeroy, koji je radio s Rickom Wakemanom (Yes), Mike Oldfieldom i Take That.

Iako je u ovom namjernom dužem povijesnom približavanju benda istaknuto o kakvom se muzičkom profilu radi, treba ipak ponovno i posebno reći da je “The Tall Ships” neoprogresivni pop rock materijal s, uglavnom, lakše probavljivim, relativno neopterećujućim pjesmama, poluugodnim za slušanje.

Bez obzira što su osnovne melodije, inače jako lijepo posložene, nešto dublje i darkerskije, ipak u njima, naravno, kao i u kompletnom atmosferskom ugođaju, ima dosta manje psihodeličnosti, melankoličnosti i depresivnosti, a i pjesme su poluraskošne, s dosta catchy ritmova, protočnih i jednostavnih melodija, pa su relativno lagane za slušati i djeluju poprilično opuštajuće.

Čiste i razgovijetne klavijature ugodne su uhu u svim intonacijama, gitare se kreću u rasponu od akustičnog do gotovo metalnog (prvenstveno u solažama) izričaja, kada znaju biti dosta oštre, vrlo je jak utjecaj basa, a najbolji individualni segment su markantni, ali istovremeno osjećajni, prisni vokali, koji zvuče vrlo prihvatljivo.

Najljepša pjesma je naslovna balada “The Tall Ships“, s lijepim solo izražavanjem klavijatura i gitara, koja dosta ‘vuče’ na Marillionov stil skladanja, pjesma “Fahrenheit” ima najjači popistički/hitoidni potencijal, ali i lijepe progresivne klavijaturističke ‘istupe’.

U red dojmljivijih spada i balada “Great Disaster“, s egzotičnim početkom, jačim riffovima, sinkroniziranim višeglasnim pjevanjem, te laganim solom, a još jedna u nizu dobrih balada, koje prevladavaju među pjesmaricom, je “For Safekeeping“, s kontinuiranom piano pratnjom, skladno ritmičkim bubnjanjem, finim solom i povremenim umjerenim ubrzanjima.

Razočaranje je svakako “This Is England“, od koje se, sukladno trinaestominutnom trajanju, ipak očekivalo malo više kompleksnosti, grandioznosti i epičnosti, no osim po ne baš maštovitim i pogođenim izmjenama ritmova, jedino po čemu sam je upamtio su kraći psihodelični gudačko-orkestralni istupi, te izraženo neoprogresivne i ‘crkvene’ klavijature. Šteta, jer ima i vremena i prostora da se napravi nešto više, no opet, takva kakve je više se uklapa u opus prethodnih deset, nego da se s njom uobičajeno progresivno tehniciralo, strukturiralo i kompliciralo.

Jer to se nije previše radilo niti na jednom dijelu albuma, koji je, više ili manje, izuzmemo li pojačan utjecaja popa, prosječno progresivno rock ostvarenje, kojim će It Bites ostati ono što je bio u osamdesetima – dobar bend koji snima dobre albume. I kojeg bi, uz njegove privrženike, trebali čuti i fanovi Camela, Yesa, Marilliona, IQ-a ili Pallasa.