Povratak gitarista

Naslov sve govori. Na svom novom albumu George Benson je “Guitar Man”, a ovo je album za ljubitelje gitare, odnosno jazz gitare.

Benson se tako nakon što je više desetljeća izdavao uglađene jazz-pop
albume, na kojima je naglasak bio na njegovom glasu, vratio sviranju
gitare po kojem je postao poznat u ranoj fazi svoje karijere.

A da je George Benson vrhunski jazz gitarist tu nema dvojbe. On može natjerati gitaru da priča kao u obradama “I Want To Hold Your Hand” The Beatlesa i “Don’t Know Why” Norah Jones, pa vokal nije potreban. Međutim, nemojte očekivati da je ovaj album bitno drugačiji od uobičajenog Bensonovog senzibiliteta. To je i dalje nježni, baladni mainstream jazz, samo je ovaj put mahom instrumentalan.

Ljubitelji profinjenog, osjećajnog prebiranja po žicama gitare na njemu će naći dosta toga za uživanje, međutim album pati od previše blagog i pravocrtnog pristupa svirci, koji više odgovara pozadinskoj glazbi nego onoj za pozorno slušanje.

Na tri pjesme Benson pjeva, no tu se nije previše odmakao od dobro znanih melodija poput “My Cherie Amour” Steviea Wondera. Najbolji trenutci albuma događaju se kad si Benson i bend dopuste malo više improvizacije kao u Coltraneovoj “Naima” koja je ‘najčišći’ jazz na albumu, ili razigranoj “Tequila”. Vrhunac albuma čitanje je “Danny Boy” u kojoj je Benson otišao najdalje u nadahnutoj razradi teme na gitari. Nakon ‘tihe oluje’ ostatka albuma, živahna jazz-rock fuzija “Fingerlero” zatvara album u malo plesnijem tonu.