Povratak do jezera Bodom

Između prije nešto manje od tri godine izašlog studijskog izdanja “Are You Dead Yet?”, COB je objavio i odlično live DVD/CD-izdanje “Stockholm Knockout Live”, koje je malo opralo loš okus u ustima i ušima koje je donio prvospomenuti, i više nego ispodprosječan album.

Sada je na red došlo i šesto full-lenght izdanje “Blooddrunk“, od kojega sam očekivao da popravi barem jedan dio onog što je njegov prethodnik podosta pokvario. A to je prepoznatljiv sound, po kojem su se Children Of Bodom prije desetak godina prometnuli u kategoriju unikatnijih i originalnijih heavy metal bendova.

I mislim da je u tome jednim dijelom i uspio. Jer, po meni, Children Of Bodom su svoje stvaralačke vrhunce proživljavali kroz prva tri studijska albuma, blagi pad se dogodio s “Hate Crew Deathroll”, dok je spomenuti prošli album ipak bio prije dodatni korak natrag nego naprijed.

Neću time reći da se bend sada potpuno vratio na stare staze, no napravio je povratnički zaokret prema svojim najboljim izdanjima. Album “Blooddrunk” je ponovno jedna vrlo dobra, ludo snažna, bezobzirna i skoro bezobrazno glasna i jasna mješavina melodic power speed, thrash, death i black metala. Baš u stilu Children Of Bodoma.

Zato mi i djeluje dosta više ‘bodomovski’ nego prošla dva, pogotovo opet ističem, “Are You Dead Yet?”, koji je bio čak malo i komercijalni, dotaknuvši eksperimentalno, i pokazalo se nepotrebno, okvire industriala.

“Blooddrunk” dakle nudi sveprisutne, zarazne, ‘ledene’, bezosjećajne klavijature, izvrsne gitarističke izmjene, u kojima izdvajam razorne thrash riffove, te standardno dobre, jako čujne i osjetljive ritam-sekcije.

I naravno, unikatno snažno, vikajuće/vrišteće/hrapavo Alexievo pjevanje, koje ne posustaje niti na trenutak. “Hellhounds on My Trail“, “Blooddrunk“, “Lobodomy” tek su tri takva primjera, koja se nalaze prvim trima pozicijama. Gotovo savršena produkcija je također jedna od boljih strana albuma, što ne čudi, jer je on sniman u poznatim finskim Petrax i Finnvox studijima s još poznatijim Mikkom Karmilom za producentskim pultom.

A da sve bude dodatno profilirano i profiltrirano, Janne je na svojim klavijaturama dodatno poradio sam, dok se za dodatni, bolji izgled vokala pobrinuo Peter Tagtren (Hypocrisy, Pain). Možda će nekome biti zanimljivo da je i ovaj put za kompletnu glazbu i tekstove zaslužan Alexi Laiho, osim teksta za pjesmu “Lobodomy”, koji je napisala Kimberly Goss (Sinery, ex-Dimmu Borgir).

Kako se to danas naveliko prakticira, tako se i do ovog uratka može doći u nekoliko različitih varijanti. Jedna od njih je ona ‘originalna’ sa devet pjesama, a ima ih nekoliko sa deset, s time da je ovoj ‘našoj’ pridodana “Ghostriders in the Sky” (Stan Jonesov cover). Tu se nalazi i izvrstan bonus-DVD, koji obuhvaća album u stereo verziji, zatim u 5.1 Dolby sistemu, spot za naslovnu pjesmu “Blooddrunk” i kratak dokumentarac o njegovu snimanju.

Dakle, uz muzičku kvalitetu albuma, ovo su dodatne preporuke za njegovu nabavku. Jednostavan zaključak na kraju je taj da ovi finski ‘manijaci’ nisu napravili najbolji ili najpamtljiviji album svoje karijere, ali je s njim napravljen mali iskorak u približavanju prema njihovim najpamtljvijim albumima.

Stoga mislim da je “Blooddrunk” dijelom ipak uspio ispuniti očekivanja jednog od najzanimljivijih metal albuma godine i prema starijim, ali i prema novim, potencijalnim fanovima, koji bi se uz njega možda i mogli zagrijati i za ranija izdanja.