Povratak američkoj roots glazbi

Elvis Costello se u svojoj karijeri okušao u mnogim žanrovima, od punk-rocka, preko countrya, jazza, r’n’b-a, sve do klasične glazbe. Albumi koji su istraživali pojedine stilove bili su manje ili više uspješni, no nije mu se mogla poreći posvećenost i razumijevanje zadanih glazbenih formi.

Albumom “Secret, Profane & Sugarcane” Costello se vraća američkoj roots i country-folk glazbi. Nije dugo izdržao u svojoj odluci da zbog nezadovoljstva stanjem glazbene industrije više ne snima albume – ovaj album dolazi samo godinu dana nakon “Momofuku” koji je objavljen s The Imposters i koji je prizivao najranije Elvisove punk-rockerske dane s The Attractions te je stoga za razliku od ostalih projekata zvučao kao Costellov domaći teren.

Producent “Secret, Profane & Sugarcane” je stari Costellov ortak T-Bone Burnett koji se nakon velikog uspjeha soundtracka za “O Brother, Where Art Thou?” drži te prokušane formule i uglavnom producira albume predodređene za Grammye pa se tako Emmylou Harris pojavljuje i na ovom projektu. Njen anđeoski glas opet je samo dio pozadinske kulise.

Burnettova profinjena, no pomalo premlaka i sterilna produkcija je u kontrastu s karakteristično Costellovim odrješitim i neukroćenim vokalnim stilom. Također, nedostatak udaraljki cijelom albumu djelomično daje lo-fi, demo prizvuk.

Informacije uz pjesme daju naslutiti kako je dio pjesama uzet s nekih prijašnjih projekata, no aranžmani su vjerojatno nastali na licu mjesta – “Secret, Profane & Sugarcane” je slično kao i “Momofuku” snimljen u samo nekoliko dana. Nažalost, takva metoda nije urodila novim “The Seeger Sessions“.

Bend češće zvuči umorno nego opušteno i raskalašeno pa aranžmani i svirka rijetko dodaju nešto samom tekstu. Iznimke su najuspjelije skladbe na albumu poput ironične “Complicated Shadows“, tamne, opsesivne “My All Time Doll” koju bi Tom Waits uživao pjevati, “Hidden Shame” u ‘boom-chicka-boom’ ritmu te zabavne “Sulphur To Sugarcane“.

S druge strane, Elvisovi tekstovi su vrhunski. Costello poput velikih pisaca posjeduje sposobnost da se potpuno prebaci u vremena u kojima nije živio ili da preuzme osobnosti ljudi koji nisu slični njemu.

Ta se sposobnost primjećuje kroz “Secret, Profane & Sugarcane”, s kojeg bi mnoge pjesme mogle poslužiti kao predlošci za kazališne komade (i obrnuto: dio pjesama je vjerojatno inspiriran kazalištem). Neke su ironične priče o gubitnicima, a druge pak istražuju otuđene ljubavne odnose i iz muškog i iz ženskog kuta. Poneka nježnija ili duhovitija skladba popravi raspoloženje nakon nekoliko sumornih.

Pjesme donekle pate jer često zvuče kao dio nekog koncepta u koji niste upućeni te ih je teško promatrati kao zasebne cjeline, no Costellova skladateljska izvrsnost zasja dovoljno puta kako bi još jednom podsjetila zašto je on za punk napravio ono što je Bob Dylan napravio za rock.