Povratak američkoj pjesmarici i igranje na sigurno

“Fallen Angels” još je jedan Dylanov album obrada kao posveta sjajnoj ‘starinskoj’ američkoj pjesmarici, velikom Franku Sinatri i jednoj drugačijoj Americi.

Prošle godine Bob Dylan objavio je “Shadows in the Night” na kojem je obradio američke standarde koje je najlakše povezati s Frankom Sinatrom. Premda je “Fallen Angels” svojevrsni nastavak tog izdanja, razlike su poprilično primjetne. Iako su pjesme s oba albuma snimljene u isto vrijeme, dijele identični komorni jazz pristup i jednako su prilagođene Dylanovom stilu, one koje su završile na “Shadows in the Night” pomno su izabrane kako bi se stvorila atmosfera tuge, melankolije, usamljenosti, gubitka zaokružujući tako atmosferu i temu albuma. S druge strane, dvanaest pjesama koje su stavljene na “Fallen Angels” ipak su samo ‘obična’ zbirka starih dobrih pjesama poznatih većinom svima s druge strane Atlantika. Uz mrvicu angažiranije gudače i bubnjeve veselije su, poletnije, prozračnije i pomalo hipnotizirajuće dok provjerena ekipa glazbenika u prvi plan gura Dylana i njegove vokalne sposobnosti. Nećemo se lagati, nije Dylan neki vanserijski pjevač u tehničkom smislu, glas mu je već odavno rašpast, no ondje gdje nema strasti progovara mudrost jednog 75-godišnjeg starca koji kao da je odlučio otpjevati svoje uspomene podsjetivši se svih životnih pouka i lekcija koje je dosad prošao.

“Shadows in the Night” i “Fallen Angels” dva su bratska albuma koja otkrivaju kako Dylan vidi američku glazbu, istu onu glazbu u kojoj njegove pjesme danas stoje bok uz bok standardima. Pa i sam naslov fraza je koja u engleskom jeziku obično dolazi u množini i označava skup nečega (sportski tim, recimo) koji je u prošlosti bio itekako uspješan i popularan, a danas više nije.

No čak ni dobar album ne može sakriti autorsku krizu u kojoj se Dylan nalazi zadnjih desetak godina: od šest albuma objavljenih u tom razdoblju, samo su dva – slabi “Together Through Life” i nešto bolji “Tempest” – autorska, a i na njima mu je kod pjesama pomagao Robert Hunter. Čim Dylan posegne za koautorima, jasno je da ne pršti od kreativnosti, originalnosti i inspiracije. Posljednji put kada je objavio albume s obradama – “Good As I Been to You” 1992. i “World Gone Wrong” 1993. godine – mnogi su ga bili otpisali, no ono što je uslijedilo nakon njih vratilo ga je u prvu ligu.

Dylanova ljubav prema američkim standardima datira još tamo iz vremena “Self Portraita“, a sad, jesu li “Shadows in the Night” i “Fallen Angels” samo završni čin ili tek priprema za veliki bis, tko će ga znati.