Povijest uklesana u kamen

Kako je već neko vrijeme poznato, HammerFall je odlučio uzeti pauzu i odmarati cijelu 2013. godinu, biti bez nastupa i bez novog albuma, a 2014. vratiti se jači nego ikada. Barem tako najaviše.

Sudeći po aktualnom studijskom izdanju “Infected“, nema nikakve dvojbe da je bendu pauza potrebna jednako kao i oaza slučajnom putniku u Sahari. Ta objava o privremenom prestanku svih aktivnosti poklopila se s petnaestom godinom od objavljivanja albuma “Glory To The Brave”, koji nije bio samo uspješan start HammerFalla, već i prekretnica za tada ozbiljno uzdrman heavy metal.Ipak, pojavio se HammerFall, vratio vjeru u postojanje i opstojanje heavy metala, pa njemu pripadaju zasluge što se tada fokus metalnih događanja ponovno prebacio u heavy vode, a u nadolazećim godinama prerastao u pravu najezdu heavy/power bendova kojoj se ni dan-danas ne nazire kraj. Za privremeni oproštaj izabran je koncertni album “Gates of Dalhalla” snimljen 28. srpnja 2012. na povijesnom, otvorenom stageu Dalhalla, sagrađenom u kamenolomu blizu švedskog gradića Rättvik. Zaista unikatna lokacija, koja sliči nekakvom poluamfiteatru, sa stageom u podnožju, uzdignutim tribinama, te prirodnim bazenom koji dijeli donji red tribina i rub stagea.

Dakle, jedna ne baš tipično metalna atmosfera, u kojoj je onemogućen bliski kontakt publike i benda, no tako je bilo samo na početku, dok se nije zapalila atmosfera, pa se, uz to što su se skoro svi podigli sa svojih mjesta, raspjevali i rasplesali, našlo i ponešto hrabrijih koji su zagazili u vodu, ne bi li se čim više približili ljubimcima.

No dakle, prirodnjački okoliš, sa stalno prijetećom kišom koja je pri kraju svoje prijetnje i ostvarila, ‘narušen’ je finalnom, modernističkom doradom stagea na kojem se isticao HammerFall štit, gomiletina rasvjetnih tijela i čak 80 Marshalla, čiji je troredni sklad narušavao tek bubnjar Anders, koji se ugurao u sredinu. U konačnici, tribine su bile popunjene otprilike s tri četvrtine kapaciteta i show je mogao početi. Show u kojem je HammerFall dokazao da je uživo jedan od boljih heavy metal bendova današnjice, svirački izuzetno usklađen, s vrlo lijepim melodijama i razgovijetnim tonalitetima kao moćnim oružjem, a i Joacim, osim što je vrlo jak gospodar stagea i komunikacije na relaciji bend.-publika, s godinama kao da sve bolje pjeva.

Iza HammerFalla je ipak petnaest godina, mnogi bi opravdano rekli da su imali vremena naučiti svirati i ponašati se pred publikom, što i jest tako, no ne treba ne spomenuti da se radi o kvalitetnim individualcima, uglavnom multiinstrumentalistima, koji kao cjelina djeluju izuzetno harmonično. Koncert je započeo na oproštaju dana, a kako se ulazilo u noć sve su više smisla dobivali light show i pirotehnika.

S obzirom da je potrajao čak dva sata i petnaest minuta, na set-listi se našlo mjesta za dosta pjesama koje inače, ili već dugo, ne sviraju, no dominaciju su imale one koje su svirane na zadnjoj turneji. Premda, ako se radilo o slavljeničkom koncertu, malo čudi izostavljanje pjesme “Stone Cold”, po kojoj je HammerFall bio prepoznatljiv prvih godina svog rada, te balade “The Fallen One”, s albuma “Legacy of Kings”, koji Joacim na koncertima zna spominjati kao primjer izdanja koje su kritičari pokopali, a on, tome usprkos, postade uspješan i popularan. Nije propustio spomenuti i važnu godinu u njegovom životu, 1981., kada ga je ploča Saxona “Strong Arm of The Law” uvela u metal.

Osam je pjesama imalo nekako očekivan raspored, predvođene himničnim “Heeding The Call”, “Riders Of The Storm” i Renegade”, pa je uslijedio blok od tri u kojima je gostovao bivši gitarist Stefan Elmgren, i na sredini nastupa divna, emotivna balada “Always Will Be”, koju su ukrasili momak i djevojka showom s vatrom, tijekom kojeg je momak malo zagazio i u vodu pred stageom. Na “Steel Meets Steel” pridružio se originalni pjevač Mikael Stanne, nakon čega se može samo nagađati kako bi HammerFall zvučao da je on ostao. Premoćno, s vokalom kakvog valjda nema nijedan heavy/power bend. Pomalo zaboravljen i dosta popunjen Jesper Strömblad svirao je na “The Dragon Lies Bleeding”, pjesmi s prvog albuma “Glory To The Brave”, čiji je i koautor, a jedan od gostiju bio je i Roger Pontare, koji je 2000. zastupao Švedsku na Euroviziji i čija se pjesma “När Vindarna Viskar Mitt Namn” također našla na repertoaru.

Highlightom možemo doživjeti završni dio koncerta, u kojem se pridružio Cans Team, odnosno mješoviti zbor, koji je najprije otpjevao “Oh Fortuna”, nakon toga pojačao emocije jednoj od najjačih pjesama benda “Glory To The Brave”, čiji je dio Oscar odsvirao u vodi, Joacim otpjevao s vrha stagea, a zbor prekrasno izveo refrenski dio. S dolaskom zbora stigla je i jaka kiša, koja je otpratila nastup do kraja, okončan pjesmama “HammerFall”, prije koje je Joacim rekao svetu istinu da su oni heavy metalci i ne slijede trendove već svoje srce, te s još jednom ‘hitohimničnom’, “Hearts On Fire”, u kojoj su se pridružili svi gosti i koja je označila kraj najdužeg koncerta koji je HammerFall održao u svojoj karijeri. Audiofili ovaj koncert mogu naći na dvostrukom CD-u, a uz DVD, dostupan je i na Blu-ray formatu.

HammerFall je s ovim izdanjem drugi put nakon 2003., doduše tada zbog drugih razloga, ušao u stanje mirovanja. Za nadati se da će i ova pauza poslužiti da se zaista napune baterije i da će se vratiti barem u stilu sličnom onom iz sredine prošlog desetljeća, kada su s albumima “Chapter V: Unbent, Unbowed, Unbroken” (2005.) i pogotovo “Threshold” (2006.) najavili da itekako još imaju što za reći i da prvi albumi nikako nisu bili slučajnost. A što se tiče live nastupa, tu neće trebati ništa dokazivati. Sigurno je da će na ovom polju i nakon povratka biti jaki, jači od mnogih.