Povijest generičke progresivnosti

Nema dvojbe da je ovo ime mnogim ljubiteljima rocka dobro poznato, no za one koji možda i nisu toliko upućeni, istaknimo da se radi o bivšem gitaristu engleskih progressive rock čarobnjaka Genesis.

I to iz perioda koji mnogi smatraju najboljim, jedinim pravim u povijesti ovog benda i koji etiketiraju kao ‘classic era’. Stephen Richard Steve Hackett je, naime, u Genesis stigao 1970. godine i do 1977. snimio šest studijskih albuma, sve redom klasika moderne glazbe. Među kojima posebno mjesto zauzimaju “Nursery Cryme” (1971.), prvi na kojem su participirali Steve i Phil Collins, a treći bendov do tada i konceptualno remek-djelo “The Lamb Lies Down on Broadway” (1974.), zadnji s velikim Peterom Gabrielom.Kao i “Wind & Wuthering”(1976.), s kojim se Steve oprostio od Genesisa, ujedno i jedinim albumom koji mnogi zadrti ljubitelji prve faze benda smatraju dostojnim da se spominje u kontekstu diskografskih uspješnica. K tome, u periodu dok je bio član Genesisa, Steve je snimio solo album “Voyage of The Acolyte” (1975.), a odmah po odlasku i “Please Don’t Touch” (1978.). Pjesme s tih izdanja, njih ukupno dvadeset i jednu, ponovno je snimio i objavio na izdanju zvanom “Genesis Revisited II“, nasljedniku jedinice, koja je izašla još 1996. Tony Banks, Phil Collins, Peter Gabriel, Steve Hackett i Mike Rutherford glavni su autori najveće većine ovdje ponuđenih naslova, koji su za ovu prigodu obogaćeni modernijom produkcijom, bogatije aranžirani, raznovrsnije otpjevani i odsvirani i sa svim tim zvukovima i suzvučjima zvuče – svjetski.

Primarna umjetnost progresivnog rocka nije previše uzdrmana, iako se osjeća jači utjecaj simfonija, odnosno klasične glazbe, jazza, soula, pa sve do world musica, što ovo djelo čini moderniziranim nasljednikom izvornih izdanja. S obzirom da je sve te godine aktivan, puno snima i komponira, Steveu nije bio problem raditi na ovako zahtjevnom projektu, a eventualno bismo mu mogli staviti zamjerke na nedostatak hrabrosti. Čini se da se više oslonio na očuvanje originalnosti pjesama, pa nije baš previše zadirao u njihovu suštinu i pokušavao eksperimentirati. Opet, to i nije loše, jer se na taj način sačuvala njihova autentičnost, kao da je želio pokazati koliko cijeni te pjesme, samim time i svoj rad na njima. Ipak, osjeća se unos daška svježeg zraka koji ne dira u njihovu bezvremensku vrijednost, što im dobrim dijelom ipak donosi modernistički feeling.

U gitarskom stilu sviranja osjeća se inspirativnost i inovativnost, šarolik spektar instrumentalnih izvedbi omogućava raskoš zvuka koji često odlazi u klasičnom pravcu zbog takve orijentacije izvedbi klavijatura, saksofona, truba, violina, čela, flauta ili zviždaljki, a bas i bubanj ritmike konstantno naglašavaju suptilnost svojih izvedbi. Atmosferičnost je jaka strana, osjeća se dramaturško okruženje, katkad i melankolija, no sveopće raspoloženje je na zavidnoj realističkoj razini. Ono što je sigurno bilo najzahtjevnije, bilo je pronaći adekvatne vokalne soliste, jer nije lako zamijeniti osobu kakva je Gabriel, a u tome teško da se moglo pronaći nešto bolje. Angažiran je poveći broj pjevača, ne samo općenito, nego i za svaku pjesmu, što im daje na raznolikosti njihove priče.

Našlo se tu pjevača ekstra kalibra, pa je tako Nad Sylvan maestralno gospodario ritmički laganim brojem “The Chamber Of 32 Doors“, jednako kao i zahtjevnijim progressive symphonic naslovom “The Musical Box“, Mikael Akerfeldt (Opeth), Simon Collins (Philov sin), Conrad Keely i Francis Dunnery progresivnim epom “Supper’s Ready“, Nik Kershaw fino je interpretirao lagodni ugođaj balade “The Lamia“, a Steven Wilson prpošnu i melodičnu, a opet ozbiljnu “Can-Utility And The Coastliners“.

“Please Don’t Touch” instrumentalna je pjesma sa Steveova solo albuma koja na vidjelo izvlači sviračko umijeće, a finoću joj daje senzualna flauta, jednako kao što klasična gitara unosi toplinu u “Blood On The Rooftops“, nježnu u prvom i energičniju u drugom dijelu, uz snažnije gitarske ritmove, raskošnije orkestralne dijelove i stalnu emotivnost u vokalima Garya O’Toolea. “The Return Of The Giant Hogweed” donosi najzgusnutiji gitarski rad s izbočenim solo dionicama Roine Stolta (The Flower Kings, Transatlantic), a dodamo li mu Neala Morsea (Transatlantic, Spock’s Beard) za vokalima, Leea Pomeroya (It Bites) na basu i Johna Hacketta na flauti, dobivamo supergrupu unutar jedne pjesme.

“Entangled” je sanjiva pjesma puna emocija, pomalo i psihodeličnijeg opredjeljenja, koju su obogatili harmonični i nježni prateći vokali Amande Lehmann, koja se ističe u još jednoj nježnoj, klasikom inspiriranoj pjesmi “Ripples“. “Eleventh Earl Of Mar” ritmičnija je, poskočnija i prpošnija, “Afterglow” s Johnom Wettonom (King Crimson, Asia) za vokalima tipičan je baladni prog-rock naslov, a “Camino Royale” u svojoj progresivnoj strukturi sadrži najviše elemenata jazza. Iako većina pjesama djeluje komplicirano i studiozno, oduševljava lakoća njihove izvedbe, izuzetno su slušljive i svakako bi trebalo provjeriti kako zvuče uživo, jer to ne može ne biti dobro.

Problem bi mogao biti okupiti ovu ekipu i dovesti je na stage, ali isto tako, i uvjeriti fanove Genesisa da im se opravdano dirnulo u svetinju. S druge pak strane, za vjerovati je da bi mnogima bilo drago što opet čuju pjesme koje su obilježile neke značajne datume njihovih života, ali isto tako, neloše je ponuditi mlađim naraštajima da čuju nešto na što se danas ne može naići. Mada, teško je opravdati bilo kakvo ponavljanje, ali ako se nešto baš i mora, onda bi bilo dobro da se radi na ovakav ili sličan način. Puno je to bolje od proslave obljetnice izlaska umotane u foliju remasteriziranih izdanja, koja najčešće kompromitiraju ugled originala. Ovdje to, srećom, nije slučaj. Dapače, da je danas na okupu ekipa Genesisa s početka ’70-ih. i da ima snage i moći, vrlo vjerojatno bi zvučala ovako ili jako slično ovome.