Poučci o starenju

Kad jazz-legenda ima skoro osamdeset godina, izda prvu ploču nakon petogodišnje stanke s posvetom nedavno preminuloj supruzi i još pritom raskine s diskografskom kućom u kojoj je proveo 35 godina (“Milestone”) da bi snimio album za svoju vlastitu etiketu – možete reći sve osim da je u pitanju redovni događaj. “Sonny, Please” je tako bio okružen značajnim očekivanjima od prvog šušnja da ploča uopće izlazi.

Da stvar bude bolja, Rollinsa je Down Beat proglasio najboljim tenor saksofonistom 2006. i, štoviše, jazz umjetnikom godine. Kada još pogledate popis skladbi, pa vidite da je Rollins napravio i četiri nove skladbe, uz bar jedan poznati standard (“Stairway To The Stars“), očekivanja uistinu rastu.

Probrana ekipa – prije svih dugogodišnji Rollinsov pobočnik, basist Bob Cranshaw, ali i odlični bubnjar Steve Jordan, kao i trombonist Clifton Anderson – pojačani su gitaristom Bobby Broomom i udaraljkašem Kimati Dinizuluom; ni Antonioni ne bi bolje režirao splet intrigantnijih okolnosti za novo izdanje jedne od najveličajnijih pojava jazza – uz, naravno, Ornette Colemana.

Jen-dva-tri puls naslovne skladbe, uz rastresite Dinizuluove konge, uvode u dramatični riff na puhačima koji se od početka doima dovoljno dostojanstvenim za posvetu Rollinsovoj životnoj suputnici Lucille (koja je “Sonny, Please!” koristila kao povik opomene) – nakon čega se Rollins upušta u ciklička propitivanja vlastite solističke kreativnosti. Njegov tenor saksofon i dalje je jedan od najprepoznatljivijih zvukova u čitavom jazzu i zvuči osobito koliko i profinjeno. Prva skladba tako prolazi bez greške iako se čini da repetitivna podloga može jednako kružiti unedogled, pa nije ni čudo da nakon sedam i pol minuta sve završava u fade outu.

Ostatak diska je – međutim – toliko predvidljiv i rutiniran da ne zadovoljava standarde ničega osim čistog mainstream jazza sa prestižne newyorške barove koji puštaju jazz kako bi tobože dobili na neformalnosti. U čitavom ostatku glazbe, naime, nema mnogo toga zanimljivog. Ova zamjerka usmjerena je na prvenstveno na grešne glave ostatka benda, koji je čitav album očito odvozio na autopilotu velikog iskustva i tehničke superiornosti; sam Rollins je, pak, jedini koji kreativnošću iskače iz plošne ravni neinventivno sviranih balada i ponegdje priredi nekoliko zanimljivih sekundi (prije svega u “Remembering Tommy“).

Je li moguće da Rollins opet ima stari problem – bend koji nije dorasao svom lideru? Čini se da je upravo to ključ svih nedostataka ovog albuma, za što je najbolji primjer završna skladba, koja je tako tipično obojana najrutinskijim tropskim bojama da podsjeća na glazbenu podlogu za ne sasvim opskurni voćni sok. Gotovo kao da Sonny iz današnje perspektive blago i samozadovoljno žmirka na svoje djelo i rad.

Ukoliko se čini da bi valjalo biti manje oštar prema čovjeku koji je na sceni već šezdeset godina i čiji je glas bez greške unikatan još od pedesetih godina prošlog stoljeća, valja uprijeti prstom na čovjeka već spomenutog u ovom tekstu. Ornette Coleman pola je godine stariji od Rollinsa i nedavno je izdao “Sound Grammar”, fantastičan album koji po iskrenosti, kreativnosti i umjetničkom dosegu ostavlja “Sonny Please” dvadeset krugova iza sebe.

Istina, Coleman je novo izdanje pripremao deset godina, dvostruko duže od Rollinsa, i snimio ga uživo – ali bez obzira na razlike, Rollins bi se uistinu mogao ugledati u vršnjaka glede angažmana i srčanosti. U suprotnom, uistinu će postati samo časna jazz starina, dok će Coleman i dalje biti ovo što je danas: titan čitavog jazza, legenda čiji će se svaki koncert pohoditi s napetim, najvišim očekivanjima. Ovakav Rollins, pak, to neće smjeti očekivati.