Potvrda titule jednog od najboljih bas gitaristi

Jacu Pastoriusu je ljubav prema glazbi usadio njegov otac, jazz bubnjar. Pastorius je isprva svirao klavijature i bubnjeve, ali nakon ozljede ručnog zgloba prešao je na bass gitaru, instrument koji mu je obilježio život. Sklon eksperimentiranju, pokušavajući dobiti što bolji zvuk, samo par dana nakon kupnje instrumenta mladi je Jaco s vrata bas gitare skinuo pragove zbog čega ga je otac istukao.

Relativno poznat postaje 1974. kada je sudjelovao na snimanju albuma “Bright Size Life” gitarista Pata Methenyja. Svjetsku popularnost stekao je kao član poznate fusion skupine Weather Report u kojoj je svirao od 1976. do 1982. Uz utemeljitelje grupe, klavijaturista Joea Zawinula i saksofonista Waynea Shortera, bio je jedan od njezinih najdugovječnijih i najvažnijih članova: skladatelj, koproducent i bas gitarist.

U međuvremenu je i surađivao s mnogim drugim poznatim glazbenicima različitih usmjerenja poput Joni Mitchell, Al Di Meole, Herbiea Hancocka i fusion skupine Blood Sweat And Tears.

Nakon napuštanje Weather Reporta osnovao je bend Word Of Mouth, čiji je gitarist neko vrijeme bio i poznati Mike Stern. Tijekom ’80-ih upao je u probleme zbog droge i alkohola, te je postao ulična ‘osoba’.

Tragično je umro 1987. kad ga je istukao čuvar kluba u kojem je svirao. Naime Jaco je otišao van pomokriti se i kad je htio ući na drugi set čuvar mu nije vjerovao da je glazbenik, već je mislio da je pijana protuha koja želi ući bez karte. Zauvijek je ostao zapamćen po svom osebujnom načinu sviranja, te je postao i ostao idol mnogim basistima diljem svijeta. Njegov legendarni pohabani jazz bass nikad nije pronađen, a nagađaju da ga je pijan nesvjesno ostavio na klupici u parku.

Ovaj DVD donosi snimku što ju je ostvario 1982. na jazz festivalu u Montrealu. Za tu je prigodu okupio ekipu dobrih glazbenika: bivšeg bubnjara Weather Reporta Petera Erskinea, poznatog udaraljkaša Dona Aliasa, Mingusovog i Zappinog trubača Randyja Breckera, fusion saksofonista Boba Mintzera i svirača čeličnih bubneva Othella Monlineauxa.

Koncert započinje pjesmom “Chicken“, a nastavlja legendarnom “Donna Lee” Charliea Parkera, te bass izvedbom bez pratnje benda kojom dokazuje da bas gitara može biti vrlo zanimljiv solistički instrument.

Završava skladbom “Mr. Phone Bone“, a kao dodatak izvodi skladbu “Fannie Mae” u kojoj i pjeva. Otpočetka postiže dobru atmosferu skakučući i smješkajući se. Također je ostvario odličnu komunikaciju s ostalim članovima benda, tako što je hodao po cijeloj pozornici, te dolazio do svakoga potičući ih na bolju svirku.

Pastorius je ovim koncertom dokazao svoje iznimne sposobnosti kao basist i vođa benda, koji je zaslužio nositi titulu jednog od najboljih svjetskih basista. Konkurirati mu mogu rijetki poput Marcusa Millera, Miroslava Vitousa ili pak Stanleya Clarka.