Potraga za besmrtnošću traje i dalje

Baš ništa novog niti nepoznatog nećemo izmudrovati konstatiramo li da je Eluveitie jedan od najjačih bendova folk metala i zapravo jedan od onih koji ga je definirao.

Odnosno, njegova ga je progresija profilirala u ponajboljeg izvođača
koji kombinira grubu metalnu i razigranu, vedrinom ispunjenu folk-etno
glazbu.

Zahvaljujući prije svega prepoznatljivom kompozitorskom rukopisu u kojem nema puno mjesta za usporedbe sa srodnim izvođačima. Jednako tako i super-energičnim i bespoštednim nastupima uživo. Sukladno tome, novi album “Origins” nijednog poznavatelja benda nije nimalo iznenadio, jer se radi o totalno logičkom nastavku na ranija izdanja. Pogotovo na “Everything Remains (As It Never Was)”, gdje je melodic-death metal najozbiljnije znao nadjačati folk melodije, a i, poput njega, ima dosta manje progresivnih šara. Što nužno ne znači da se keltska vatra počela gasiti, ali isto tako, postaje sve očitije da se želi postići, što je više moguće, uravnoteženost između melodic-death metala i narodne glazbe, pa se zna zagubiti konkretnost.Iako, grubost, bijes i surovost u generalnom je omjeru pretpostavljena tradicionalističkom nadahnuću, mekoći i sentimentalnosti, no s druge strane, “Origins” se čini lijepim i ugodnim za slušanje, fino je produkcijski balansiran, pragmatičan i nadasve mudar album. Iako, činjenica je da nedostaje progresivnih opcija u kompozicionim strukturama, a i narodnjački zvuk također je nešto sužen u odnosu na ranije albume, koji je bio toliko bogat tonovima da se znalo učiniti kao da se odjednom čuje na desetke narodnjačkih instrumenata. No, idemo li baš detaljno analizirati, teško da se netko može požaliti na nedostatak angažmana hurdy-gurdya, frula, flaute, gajdi, harfe ili mandoline, ali da imaju podosta manje individualnih zamisli, da ne kažemo umovanja, koji su pridonosili na prostranosti, prozračnost i razigranosti, to – da. Bit će sigurno onih koji će predbacivati da se komercijalizirao, što dijelom i jeste točno, a može se to uočiti i po štogod plesnih ritmova, no Eluveitie je i dalje bend, koji će, ako ništa drugo, inspirirati neke slušatelje da se zamisle i započnu istraživati povijesne sadržaje.

Dakako, ponajviše zahvaljujući tekstualnoj tematici, koja je i ovoga je puta na tragu prijašnjih, konkretnije, pjeva se o keltskoj mitologiji, odnosno etiološke su to priče iz antičke Galije. I dalje su stari Kelti u potrazi za svojom Domovinom. U poznatoj studioznosti Eluveitiea, a nadasve frontmana mu Chrigela Clanzmanna, u želji da se keltska povijest prenese što uvjerljivije, i ovoga se puta potražila pomoć profesora sa sveučilišta. Glazbene sheme malo su drukčije posložene, pa su tako često u prvom planu melodije s flautom, mnoge su pjesme oslonjene upravo na njih, kao i na mandoline i(li) gajde. Chrigelov se srdito-gnjevan vokal u potpunosti poistovjetio s melodic-death metal obrascem, a za primijetiti je sve obimniju participaciju Anninog pjevanja, koje je, iako ne istog količinskog udjela, postalo jednako neophodno kao i Chrigelovo.

Eluveitie je i ovoga puta uspio vrlo umješno izbalansirati različite žanrove, poput melodic-death, power i heavy metala sa ključnim utjecajima krasnih celtic-folk melodija. Dakako, uz obilje nosećih catchy ritmova i melodramatične, odvažne atmosfere, a teški gitarski heavy-death-groove riffovi (novi gitarist Rafael Salzman), razorno-rasprskavajući bubnjevi i bijesa prepuni, eruptivni growlovi, svim silama pokušavaju razoriti, poput alpskih stijena čvrstu i snažnu, melodijama ispunjenu galopirajuću himničnost. Ima tu nešto klavijatura i elektroničkih zvukova, no stvarni folk zvuk, te naracije i prirodnjačka onomatopeja dodatno anuliraju i najmanju mogućnost da modernizam prevlada klasicizam. Barem u folkersko-metalnoj uvali.

Stoga, teško da je ovo mekan i preprotočan, premalo sabijen, nabijen i energičan album. Možda tek lakši za podnijeti u odnosu na, prije svega, prva dva, “Spirit” i “Slania”, koje bi, usput rečeno, bilo pogrešno makar i pokušati revitalizirati. Kako rekosmo, pjesme su dijelom dekorirane teatralističkim naracijama, borbenim pokličima, galopima, naturalnim, katkad i sablasnim tonovima, čega očekivano najviše pronalazimo u četiri intro/interludij/outro numere (“Origins”, “Nothing”, “Ogmios” i “Eternity”).

“The Nameles” je vjerojatno najrazornija stvar, s moćnim deatherskim vokalno-instrumentalnim razaranjem, kontinuiranim nabojem i nešto sramežljivijeg uplitanja folk melodija, a slično njoj djeluje i “The Silver Sister”, stvar ispunjena reskim gitarskim riffanjima. “From Darkness” ima ugodan uvod uz flautu i mandolinu, pa razornije death-core segmente, mandolina, ženski vokal i zbor uvod su u ritmički umjereniju, ali energičnu stvar “Celtos“, a u “Virunus“, pjesmi koja ima nešto jaču folk-stranu, ističu se mandolina i violina, koju sada, umjesto Meri Tadić, svira Nicole Ansperger.

“Succelos” i “King” su grublje, himničnije pjesme otprilike po obrascima kakav je već znao biti korišten u povijesti benda (“Gray Sublime Archon”, “Thousandfold”, npr.). Lagana stvar “The Call Of The Mountains” donosi još jednu priču o potrazi Kelta za indentitetom, priču o mističnosti Alpa i svojevrstan je nastavak “A Rose For Epona” s albuma “Helvetios”, kao i ranijih balada “Slania’s Song”, “Omnos”, Brictom” ili “Lugdunon”. Usto, mogli bi ju doživjeti kao ‘naj-rocky’ ili najkomercijalniju, kako kome paše, pjesmu koju je bend ikada napisao. Zanimljivo je da je na bonus discu komponirana na četiri švicarska jezika, ‘švicarsko-njemačkom’, francuskom, talijanskom i retoromanskom. “Vianna” je zato dosta žešća balada, pa kome je ‘zov planina’ prepahuljast komad, ‘utjehu’ može pronaći u njoj.

“Origins” je, to nema baš nikakve dvojbe, donio puno starih bendovih shema, oprobanih i uspješnih, nekima i izlizanih formula, no i dalje je to ostao album benda koji zna napraviti i dobar komad i dobru cjelinu. Jest da Eluveitie zvuči sve više ziheraški, a sve manje avanturistički, no albumi su im i dalje jači od mnogih kolega s folk-metal scene. Pa i šire.