Posveta albumu nakon kojeg, uglavnom, ništa ne ostaje isto

“Taj album predstavlja, prije svega, potpunu i cjelovitu ekspresiju.” (Ira Gitler, jazz-kritičar)

Čini se da nijedno izdanje, koliko god ekskluzivno bilo, ne može izgledati suviše pretenciozno kada je riječ o “Kind Of Blue”.

Remek-djelo Milesa Davisa
odavno je nadraslo okvire jazz-miljokaza i postalo – kao vjerojatno ni
jedna druga snimka ovog žanra – činjenica u korpusu takozvane opće
kulture, sasvim ravnopravna teoriji relativiteta ili Goetheovu
“Faustu”.

Riječ o istinski fundamentalnom dosegu modernog čovječanstva, i to ne
samo u segmentu glazbene umjetnosti pa čak niti umjetnosti same: album
čijih pola stoljeća slavimo ove godine predstavlja jedan od onih
istinskih, teško dokučivih artefakata ljudskog duha što ih generacije
nalaze univerzalno inspirativnim, neovisno o vremenu i korijenima iz
kojih ga se promatra.

Odgovor na pitanje zašto je tome tako pokušava, dakako, pružiti i “Kind Of Blue (At 50)“. No, iznimnost ovog izdanja u odnosu na sve članke, eseje, disertacije i rasprave koje su o ploči nastale ranije, leži u tome što se Davisovom najistaknutijem vrhuncu nastoji približiti upravo njim samim.

Iznimno decentno i lijepo oblikovano trostruko izdanje, naime, na prvom disku donosi čitav niz nikada objavljenih sekvenci čarolije što se te 1959. odvijala u studiju u newyorškoj Tridesetoj ulici. Nakon prvih šest skladbi, koje i inače čine kanon Milesova masterpiecea, slijedi čak devet kraćih fragmenata iz Columbijina studija koji se dotiču svih skladbi matične longplejke. No, obzirom na to da niti jedan od njih ne traje dulje od dvije minute, teško da bi ovakvo izdanje bilo više od glazbeno-historičarskog kuriozuma.

Zato su tu drugi CD i DVD: daleko iznad puke kolekcionarske igračke, oba predstavljaju pravo drago kamenje jazza koje bi svaki ljubitelj ove glazbe trebao barem pokušati nabaviti.

DVD sadrži pedesetminutni dokumentarac “Celebrating A Masterpiece” kojeg je koncipirao legendarni producent Michael Cuscuna, a koji predstavlja iznimno dobar uvod u potragu za odgovorom na vječno pitanje: što to “Kind Of Blue” ima, a druge jazz-ploče ipak, uglavnom, nemaju?

Krug sugovornika je impresivan: od jedinog živog člana tog seksteta, bubnjara Jimmya Cobba koji je u čitavoj priči bio od početka do kraja, preko Herbiea Hancocka koji će i sam postati Davisovim vježbenikom tri i pol godine kasnije, preko jednog od najistaknutijih saksofonista današnjice Davea Liebmana, vrhunskih jazz-publicista Ire Gitlera i Ashleya Kahna, pa do pjevačice Shirley Horn i glumca Billa Cosbya koji je tih godina trčao za Milesom kad god je mogao.

Svi oni daju svoje viđenje ove fascinantne ploče, bilo da je riječ o glazbeno-analitičkim, strukturnim opaskama Liebmana i Hancocka (koji čitavo vrijeme ne mogu zatomiti oduševljenje ljepotom jednostavnosti koju je bend ostvario), Cobbovim anegdotama sa snimanja, pa do Cosbyeva pripovijedanja iz fanovske perspektive.

Nakon što odgledate film teško se oteti zaključku kojeg nitko od sudionika ne želi glasno izreći: “Kind Of Blue” predstavlja zapravo logičan kraj ere koju bi se moglo nazvati ‘visokom klasikom jazza’. Pedesete su, nakon prevrata bop-revolucije, konačno do kraja iskristalizirale i afirmirale ljepotu jazz-formi, nametnuvši čak primat istančanog esteticizma nad zapanjujućom virtuoznošću koju su imperativno bili afirmirali Parker i Gillespie.

Zahvaljujući tome, jazz je naglo postajao sve cjenjenijom umjetnošću u sve širem društvenom krugu, a sami jazzeri čak i trendseteri: prije svih upravo Davis koji je tih godina, primjerice, redovito bivao proglašen za najelegantnije odjevenog američkog glazbenika. No, iako je on sam, čini se, u potpunosti razumio takav duh vremena – naposljetku, njegov prvi veliki kvintet je i sam kreirao nekoliko klasičnih albuma hard-bopa – istovremeno je bio jedan od rijetkih glazbenika čiji je uvid sezao i dobrano preko obzora zenita u kojem se jazz zatekao. Zato je prije svih i krenuo ondje gdje drugi nisu: onkraj harmonije, u krajnje ogoljen svijet modalne improvizacije.

Miles je pritom imao uza se i sudbinu koja mu je zapisala da sve glazbene ideje na ovoj ploči budu gotovo genijalne u svojoj jednostavnosti i apsolutno izvanserijskoj ljepoti. No, iako je zasigurno znao da u rukama ima superiorne inicijalne ideje, čini se neupitnim da je trebalo silno mnogo hrabrosti za ovakvu ploču godine 1959.: svoditi improvizacijske okosnice kompozicije na puke ljestvice, i to još podosta asketske, umjesto tih godina sve razmahanijih harmonijskih struktura, predstavljalo je na neki način iznenadan povratak korijenima: krajnjoj spontanosti glazbene ideje čija jednostavnost nije trpjela suvišna intelektualiziranja, ali je zato tražila od glazbenika baš svu njegovu inventivnost, kreativnost i raznorodnost – što pokazuje da je Miles možda čak duboko u sebi i slutio događaje koji će uslijediti jedva koju godinu kasnije, dolaskom proto-avangarde.

Nije, stoga, čudo da je veliki meštar kemiju benda u ostvarenju ovako kompleksne zadaće tražio na način da je spajao nespojive temperamente: puni, radosni gospel glas Juliana Adderleya stoji nasuprot oporo reskom Coltraneovom tonu, dok mekanom i prozračnom fraziranju maestralnog Paula Chambersa u opoziciji stoji melankolično-mračna, inventivna pijanistička introspekcija briljantnog Billa Evansa (osobito imponira njihova međuigra u rastresitom, gotovo nadrealističkom introu za “So What”).

Naoko neobično složen sastav pokrio je, međutim, golem spektar atmosfera koje, jedna za drugom, na zapanjujuće inventivan i prijemčiv način propituju i iskušavaju blues – bilo da je riječ o njegovoj vrlo vedroj, gotovo plesnoj varijanti (“Freddie Freeloader“, najsvjetliji komad ploče s Wyntonom Kellyem na klaviru umjesto Evansa) ili melankolično-ponoćnom Evansovu sanjarenju “Blue In Green“, sve do briljantno uznemirujućeg double-waltz, 6/8 titranja “All Blues“, nakon kojeg je lirskom, ali racionalnom timbru liderove trube ostalo samo da do kraja objedini zgusnutu sliku u nevjerojatno spacijalnim sentimentima “Flamenco Sketches“.

Ono što jest čudo, međutim, nedvojbena je faktografska činjenica da je sekstet snimio ovako briljantnu ploču u svega dva dana, 2. ožujka i 22. travnja 1959., i to radeći na predlošcima koje su jedva stigli pročitati. Ono u čemu se slažu svi akteri filma, upravo je podatak da su svi glazbenici tek u studiju prvi puta vidjeli notne zapise.

I ne samo to: cijela ploča je praktički snimljena iz prvog pokušaja, uz minimalnu probu introa (što je čujno na dodacima prvog diska). Dapače, Cobb izričito konstatira kako je ‘Miles inzistirao da se svira i snima iz prve. Duboko u sebi znao je kako je ono, što glazbeniku prvo padne na pamet, ujedno i najbolje’, na što se Hancock nadovezuje s tvrdnjom kako je Miles prije svega “htio zabilježiti radost otkrivanja glazbe dok ona nastaje”. I kako je samo uspio!

Doista, čini se kako nema jednostavnije a filigranskije ploče od “Kind Of Blue”. Usudili bismo se konstatirati kako nitko nikad nije smjelije plesao na oštrici elementarnog bluesa i istovremeno ga tako potpuno ispunio najrafiniranijim emocijama; a definitivno nitko nije ostvario toliko mnogo vrhunske glazbe koristeći tako (naoko) jednostavne, čiste ideje i linije. Čitav album ultimativan je pokazatelj koliko manje može biti itekako više.

U tom svjetlu, činjenica da se na drugom CD-u mogu po prvi puta zateći okupljene sve ostale skladbe izvornog seksteta s Evansom za klavirom, izvorno snimljene na sessionu 26. svibnja 1958., koji zorno i uz izvrsnu svirku dokumentiraju kako Davis neumoljivo kreće prema “Kind Of Blue”, uz nikad prije objavljenu, 17-i-pol-minutnu live verziju “So What“, što ju je sekstet s Wyntonom Kellyem odsvirao u Haagu 9. travnja 1960., stvara izvrstan pogled u pred- i post-perspektivu samog albuma.

Ni to nije sve: DVD kao posebnu rubriku sadrži još i prelijep komad iz povijesti televizije, vrlo solidno uređen niz snimki izvorno napravljenih za emisiju CBS TV-a “The Sound of Miles Davis“, (također iz 1959.), gdje možete ne samo čuti, nego i vidjeti sekstet (opet s Wyntonom Kellyem na klaviru) koji zajedno s orkestrom velikog dirigenta i aranžera Gila Evansa izvodi “On Green Dolphin Street“, “So What”, ali i Davea Brubecka.

Sve nabrojano nedvojbeno čini “Kind Of Blue (At 50)” jednim od najzaokruženijih pa i najboljih reizdanja godine – sasvim pravedno za Milesov tour-de-force, i sam zaokružen i dorađen do kraja – i sasvim u skladu s Hancockovom tvrdnjom: ‘Jednom kad vas je Miles dosegao, promijenili ste se zauvijek’. Hancock je potpuno u pravu: mnoge od nas Davis je dosegao upravo ovom pločom. I stvarno, ništa više nije bilo sasvim isto.

Postava: Miles Davis – truba, Julian Adderley – alt saksofon, John Coltrane – tenor saksofon, Bill Evans – klavir, Jimmy Cobb – bubnjevi, Paul Chambers – bas, Wynton Kelly – klavir (na “Freddie Freeloader” i “So What” uživo)