Postoji li granica koju oni ne mogu prijeći?

Teško da se ijedan album Iron Maidena očekivao s takvim nestrpljenjem, ali istovremeno i s takvom strepnjom, kao “The Final Frontier“.

Uz nepobitnu činjenicu da se izlazak svakog albuma ovog benda očekivao
s posebnom pozornošću, i to ne samo među fanovima, ova je ipak debelo
nadmašila sve dosadašnje.

Svi koje je to zanimalo čekali su teško, bolno, do ruba puknuća živčane izdržljivosti da čuju što to još može ovaj bend dati metalu, ali i kompletnoj muzičkoj sceni, odnosno može li joj uopće još nešto dati. S druge se strane strepilo zbog najave Stevea Harrisa kako Iron Maiden planira snimiti petnaest albuma i nakon toga završiti svoj dugi put.

A taj petnaesti, upravo je ovaj. Strepnja se totalno razbuktala kada je objavljen njegov naziv, kojeg su mnogi protumačili kao (in)direktnu poruku potvrde gornje teze. Odgovor je li to zadnji album ne znam, u biti me sada i ne zanima, ali onaj vezan uz navode s početka prethodnog stavka dobio sam brzo, već nakon početna 2-3 njegova preslušavanja.

Iron Maiden je muzičkoj, a poglavito metalnoj, sceni dao nešto najbolje u svojoj karijeri, nešto što se može mjeriti sa njihovim najboljim albumima. Ukratko, “The Final Frontier” je najbolji album benda u zadnjih dvadeset i nešto više godina i jedan od najboljih koje je Iron Maiden ikada snimio. Kreativni i zreli kao da su na pola puta, a ne, objektivno, koliko god to bilo teško napisati, pri kraju svoje dugogodišnje karijere.

Sljedeće ću godine ‘obilježiti’ trideset godina koliko je prošlo otkada intenzivno slušam ovaj bend, i sa sigurnošću mogu reći da je posljednji njihov album koji me toliko oduševio bio – “Powerslave”. Svi to znaju, ali ipak ću si dozvoliti slobodu, uz ispriku svima na navođenju znanih činjenica, i napisati da je on izašao 1984. godine.

Doista mi nije namjera, niti imam želju previše komparirati ovaj s bilo kojim od ranijih albuma, jer bi to bilo totalno promašeno, ali na neke stvari se nužno nadovezati. Prije svega, treba reći svima koji u njemu traže nešto nalik osamdesetima, neka odmah odustanu. Jednostavno, to je vrijeme prošlost, nikada se neće vratiti, i nitko, ne samo Iron Maiden, ne da ne želi, nego ne može snimati albume kao tada.

Naravno, ne može se u kompletu, jer tada je svaka, ili gotovo svaka pjesma bila potencijalni hit, no možemo ga povezati s dijelom bendove diskografije. Poznato je, naime, da je na svakog albumu bila pokoja duga, kompleksna, ‘višestranična’, epikom nabijena pjesma, pa tako nešto možemo povezati s onime što se ‘dogodilo’ na ovom albumu, kojeg bismo ipak više mogli smatrati logičnim nastavkom ‘milenijskih’ izdanja, mada neke njegove ideje možemo komparirati i s onima ‘plasiranima’ na “The X Factor”.

Ipak, truditi se previše uspoređivati ovo s ranijim izdanjima je i smiješno, nepotrebno, a i opterećujuće, jer Maideni se i u aktualnim vremenima odlično snalaze, ne boje se eksperimentirati, očito im ne nedostaje i ambicioznosti, a mi nismo toliko snažni (i kompetentni) da ih baš u svemu popratimo u stopu.

Naravno, oni eksperimentiraju na način da ne izgube prepoznatljivost i identitet, jer bi to bio krah, slom. Kraj priče. Maidenovski rukopis u konstrukcijama pjesama, u tekstovima, u aranžmanima, u vokalnim i instrumentalnim izvedbama prepoznatljiv je poput usamljenog oblačka na bistro-vedrom nebu, tako da i dalje mogu ‘izbaciti iz takta’ svakoga. Od onog tko ih je prvi puta čuo, pa do onoga tko ih sluša godinama i desetljećima.

Prva specifičnost koja se primijeti je ta da je najduži, druga da je to album s najvećim vremenskim odmakom od prethodnika, a treći da je svakako ‘najteži’ album Iron Maidena. U tom kontekstu spomenut ću samo da mi je jedna od prvih pomisli nakon što sam ga čuo bila ‘Kriste, Bože, koliko je ovo zamršeno, pa otkuda im samo toliko snage i hrabrosti da se u nešto takvo upuste. Pjesme su im čvrste, kompaktne i nedjeljive poput stijena Himalaja.’

To je i razlog zbog kojega pretpostavljam da će mnogima trebati dosta vremena da im ‘sjedne’ i da ga (možda) prihvate takvim kakvim sam ga i ja. Pod tim ‘najteži’ smatram da je daleko najkompleksniji, najstrukturalniji, album s najviše zamki, ‘de facto’ jedan veliki labirint bez izlaza. Poglavito za svakoga tko njemu pristupa olako.

Jedna od ‘globalnijih’ zamki je ta da je u svom prvom dijelu, iako ne u cijelosti, daleko više ‘maidenovski’, s nikad više rockerskih ‘toucheva’, gomilom kaskajuće-galopirajućih, ali ne previše ponavljajućih riffova, uobičajenih himničnih refrena i obiljem epskih melodija, a nakon toga počinje pravo ‘mučenje’ za one kojima je prvih pet pjesama taman ‘po mjeri’.

U drugoj polovici albuma stižemo do uzbudljivih, potpuno drukčijih numera, pravih epskih pjesama, pažljivo pletenih iz više ‘vrsta materijala’, nalik na ranije “Rime Of The Ancient Mariner” i “Alexander The Great” ili kasnije “Sign of The Cross”, “No More Lies” i “Brighter Than A Thousand Suns”.

S time da nove pjesme imaju još više promjena, više zapetljavanja i otpetljavanja, ritmičkih izmjena, međuigrarija, dinamike, još više ozbiljnosti, teatralnosti i istančanog osjećaja za vrijeme i prostor u svrhu pronalaska puta izlaza za kojeg se čini kao da ne postoji. Naprosto fascinira način na koji se lagani, naglašeno sivoatmosferski ‘ulazi’ u pjesme pretvaraju u komplicirane, tehnički i taktički zahtjevne dijelove, koji kao da nestaju prelamanjem u jednostavne melodične izričaje.

U takvom omjeru snaga, mogu se naslutiti (i osjetiti) određeni odmaci u pravcu psihodelične progresije, nečeg što ionako nije strano u glazbi ovog benda. Ovog prvog kroz pojedine dijelove tekstualnog izražavanja i atmosferskog ugođaja, a ovog drugog, osim kroz višeetažne kompozicijske strukture pjesama, i po nekim, prog-metalu nalik riffovima i solažama s više tehniciranja, a nešto manje catchya i osjećaja stopljenosti u cjelinu.

Svakako najčudnija pjesma, ne samo ovdje, nego vjerojatno od svih koje je Iron Maiden snimio je “Satelite 15 … The Final Frontier“, koja bi se u biti mogla opisati kao dvije pjesme u jednoj. U prvom dijelu, pune četiri i pol minute, doživljavamo totalno eksperimentiranje, od industrijalizirane elektronike, do gitarističkih improviziranja, pa ne premitmičnih, na momente i nesinhroniziranih, sumornih, ali i plemenskih bubnjeva, pa i dosta psihodeličnog ugođaja, što ne čudi s obzirom na tekstualnu tematiku vezanu uz neizvjesnu sudbinu glavnog lika na nekom mjestu u bespuću svemira.

Njezin nastavak donosi jedan krasan, ugodan, supermelodičan rock s preciznim osjećajima za melodiju i fantastičnim solom. Baš tim, uvijek protočno-tečnim solom, ali solom za kojim vas nikad ne obuzme osjećaj da ste ga već negdje čuli. “El Dorado” je jedna od dvije ‘najmaidenovske’ pjesme, koja puno bolje zvuči unutar cjeline, nego u ‘solo formatu’ kako je ponuđena, a druga je “The Alchemist“, kojoj nedostaje malo više snage i agresije, poglavito u gitarama i visokim vokalnim dijelovima.

“Mother of Mercy” je srednjeritmična pjesma s antiratnom tematikom i početkom malo nalik na “Ghost of The Navigator”, a “Coming Home” moćna heavy metal balada kojoj nitko ne bi ništa zamjerio da se našla na Dickinsonovom solo albumu. E, sad, to su pjesme koje bi svi, ili velika većina, mogli ‘prožvakati’, dok se sa preostalih pet ipak treba pomučiti.

Ono što im je zajedničko su laganiji, mirniji preludiji, uglavnom s akustikama, basevima i klavijaturama, pjevanjem s emocionalnim nabojima, nakon kojih dolaze spomenuta nadograđivanja i razgrađivanja. “Isle of Avalon” je jedna od tehnički zahtjevnijih pjesama, sa zamršenijim solom, središnjim dijelom koji vuče na prog-metal, u “The Talisman” se našlo mjesta i za brže, kontinuiranije metal dijelove s višeslojnim solažama i refrenima u koje se čovjek jednostavno mora zaljubiti.

Kako zbog trajanja, tako i zbog dosta zahtjevne strukture, vjerojatno najjača pjesma na albumu je “When The Wild Wind Blows“, sa šumovitim početkom i preludijem sastavljenim uglavnom od laganih gitara s istančanim smislom za mirni solo kakav samo Maideni imaju.

Baš u skladu s tekstualnom tematikom, koja je apokaliptične naravi (“…There will be a catastrophe the like we’ve never seen, there will be something that will light the sky that the world as we know it, it will never be the same did you know, did you know?…”) stvar se ražešćuje, ali u kontroliranom omjeru, sa, opet, višeslojnim (i bas) solažama koje u dupliranjima imaju ‘obrise’ “Afraid To Shoot Stranger”, sa djelomičnom naracijom u vokalima, pregršt melodičnih izražaja, te ‘grand finalom’, u kojem se sve smiruje uz bas, akustike i pjevanje, te završava baš kako i počinje – ne baš pretjerano optimističkim šumovima.

I ne završava samo ta pjesma, nego još jedan album Iron Maidena, za kojeg sam na mah pomislio kako bi bilo sjajno da je zadnji, jer bi to bio oproštaj dostojan benda kakav je Iron Maiden. Benda zbog kojeg bi, ako već nisu, mnogi pisci rock antologija trebali objaviti reizdanja svojih knjiga u slučaju da su ga propustili staviti na vrh, među najistaknutija i najznačajnija imena rock povijesti.

Milijun je razloga zašto je tome tako, a ja ću navesti samo jedan, najsvježiji, zašto je Iron Maiden najbolji heavy metal bend svih vremena. Pa eto, iako su svi članovi u pedesetima, neki i bliže šezdesetim godinama, još uvijek nitko iz te ‘branše’ ne može, ne zna i nije sposoban napraviti bolji heavy metal album od njih.

Ovo je dokaz zrelosti, ovo je dokaz snage, moći, ovo je dokaz totalne dominacije. Ovo je naprosto sjajno. Ovo je – Iron Maiden.