Poštedite se ovog audiogenocida

Kao vjerni Vintersorgov fan već zadnjih 5 godina, s velikim sam nestrpljenjem čekala da se dokopam njegovog najnovijeg, šestog po redu, uradka. Posebno zato što me njegov predzadnji album “Visions From The Spiral Generator” nije ni malo impresionirao. Ruke su mi se tresle kao nekom teškom doperu kojega lovi kriza dok sam “The Focusing Blur” stavljala u svoju linijicu i pritiskala gumbić play.

Prošao je “Intro” (ili “Prologue Dialogue”, kako to gospodin Vintersorg stručno kaže), pjesma nakon i nekoliko pjesama nakon pjesme nakon, a moje je oduševljenje sve više opadalo, proporcionalno sa smanjivanjem broja preostalih minuta na CD-u. Kada sam već došla do polovice albuma, postalo je očito da se Vinterorgu nije desila jedna ili čak dvije loše pjesme, nego da je album totalni shit!

Naime, ako se s nostalgijom sjećate njegovih ranijih albuma, zbog kojih je čovjek i dobio titulu švedskog kralja poganskog folka, onda odmah odustanite od ideje da preslušate ovo. Jer ovo nije takav album. Od folka više nema ni f, a i njegov status poganina je također veoma upitan. Evo u čemu je stvar: ako ste pažljivo pratili, tamo negdje oko “Cosmic Genesis” je Vintersorg počeo eksperimentirati s nekakvim čudnim disonantnim zvukovima i u svoje pjesme uvlačiti hvalospjeve Giordan Brunu i sličnim bogovima astro-fizike.

A kada sam u knjižici naletila na riječ vista, znala sam da to ne ide u dobrom smjeru. Za one kojima se ne da kopati po englesko-– hrvatskom riječniku, vista je svjetlost koja se lomi tako što prolazi kroz prizmu. Gdje su oni dobri stari epovi o tome kako hrabri vitez usred šume zastrte snijegom kolje trolove i sličnu mističnu gamad, ne znam. Ali skupa s trolovima su odlazile i dobre pjesme.

“The Focusing Blur” bi se najbolje mogao opisati kao nekakav eksperimentalni ili avangardni metal prošaran raštimanim klavijaturama, s malo vrištanja, dosta pjevuckanja, tu i tamo po kojom recitacijom i definitivno presporim ritmom. Plus, bubnjevi su skroz ugušeni sa svim ostalim instrumentalnim čudima koja su natrpana u pjesme, tako da je sve to skupa dosta neslušljivo i iritantno. Ipak, tu i tamo se može naći i pokoja slušljiva stvar.

“A Microscopical Macrocosm” je simpatična baladica pjevljivog refrena iz koje je izbačena većina iritantnih zvukova karakterističnih za ovaj album. Makar bi ja skratila solažu. S “Curtains” sam bila naprosto oduševljena. Bubnjevi, vrištanje, dobri rifovi i onda odjednom – stanka! I nakon stanke nekakvo bjesomučno udaranje po klavijaturama i glas koji nešto recitira. I još klavijatura! Pa nekakvi neartikulirani zvukovi, pa klavijature! Katastrofa! “Epilogue Metalogue (Sharpen Your Mind Tools)” je još jedna lijepa baladica koja je ostavljena za kraj, ali nije uspjela nadoknaditi sva razočaranja prouzrokovana ovim albumom kao cjelinom.

Zaključak: što više muzičara radi na Vintersorgovim albumima, to su oni lošiji. Što Vintersorg manje pjeva na švedskom, to više brije na neka sazvježđa, galaksije i slične hippyjevske gluposti i što ima manje kose (čovjek je, naime, ošišao onu svoju super grivu i sada ima na glavi neko nakaradno čudo tipa Chris Cornell ili neki slični MTV narkić), to su mu albumi neslušljiviji. Ako baš ne morate, radije ovo nemojte slušati, da vam Vintersorg ostane u sjećanju kao dobar bend.