Post Šibenik dao nam je Diskodeliju, hvala mu

Dugo vremena u Šibeniku se malo tog događalo (da ne kažem ništa), ali posljednjih godina je oživio na sve strane, nizom raznoraznih festivala, turizmom, pa i glazbeno. Jedan od najboljih primjera je Diskodelija.

Ako kažemo da je ono bila kataklizma, sada Šibenik živi svoje ‘post’ krizno vrijeme, odnosno dolazi koliko toliko u normalu, kao da su shvatili tek nedavno da imaju ogromnog potencijala. Baš u tu ruku vjerujem da je Diskodelija mogla i jedino nastati tamo sa svojim specifičnim izričajem. Diskodeliju bi mogli okarakterizirati kao post-sve-i-svašta bend jer u prvom redu njihova glazba bi se mogla ubaciti u ladicu post punka, ali i post rocka, što daje jednu zanimljivu sliku koja je nastajala u rasulu, a malo po malo se gradi i mijenja.Singl “Alija” je prava stvar, pravi alternativni hit i zaista je šteta što nisu više uspjeli ovakvih stvari složiti na albumu jer ostatak albuma je podosta kompleksiniji i možda teže slušljiv za prosječnog slušača glazbe u nas, ali takvi sigurno niti neće uzeti ovaj album u ruke.

Zanimljiva uvertira s “Provitaminom” i spomenutom “Alija” dalo bi nagovijestiti mnogo širi i raznovrsniji album, ali već s trećom pjesmom nadalje, dobivamo jedan vrlo ujednačen album kojem kao da nije želja pretjerano se udaljavati od glazbenih poigravanja koji im najbolje leže, pa tako u drugoj polovici albuma ima dosta pjesama koje se ne ističu po ničemu.

Sve je to lijepo ukalupljeno u jednu post punk/post rock shemu, vrlo bogatih gitarističkih riffova i zanimljivih ritmičkih dionica, ali ovako na albumu ipak djeluje nedovoljno intrigantno, efektno i zavodljivo, kao što bi se dalo očekivati od imena benda.

Ipak, da izdvojimo, “SF” spada među najbolje pjesme od ‘ostatka’ albuma, ali se i ona nalazi tik do spomenutih skladbi s početka albuma, “Jednoton” je vrlo uvrnuta, kao da im je došao u posjet Mark E. Smith iz The Falla kad je bio gost na Terraneu i odlučio im malo pripomoći u skladanju.

S druge strane, s vrlo bučna “Thai” počinje značajniji pad albuma jer se na njoj izuzev izuzetne buke ne nazire ništa bitno, dok slijedeća “Animacija” klizi u još prosječnije vode, kao neka glazbena oda ’80-ima, dok najlošija stvar na albumu jest “Ovan” koja je očito htjela biti šablonski napravljana jer počinje kao minimalistička balada sve do vrenja u drugom dijelu albuma.

Vidi se da su na Diskodeliju utjecali mnogi bendovi koji su proteklih godina dolazili na Terraneo festival, posebno oni bučnije i postpunkerske orijentacije kojih je stvarno bilo mnogo (posebno u Škugorovo vrijeme), pa možemo reći da su imali vrlo dobru školu u vlastitom dvorištu. Kad se još malo više opuste, vjerujem da ćemo dobivati još bolje stvari od sasvim solidnog debi albuma “U vremenu”.