Post-metal soundtrack za Friedricha Nietzschea

Današnji svijet, novi svjetski poredci i sve što nas okružuje sigurno nisu onako crno-bijeli kako to pokušavaju prikazati borci za ljudska prava ili masovni analitičari svakojakih teorija zavjere.

Da, nije crno-bijelo, ali bome nije ni ružičasto. Zato, zanemarivši
američke pjesmuljke o vikendima i srednjoškolskim zabavama, underground
bendovi ipak pribjegavaju malo tamnijem opisivanju današnje realnosti.

Nekada se situacija čini bezizlaznom i odvratnom, a nekada ulazimo u toliku rezignaciju da dižemo ruke od svega i zapitamo se ima li išta u životu neki viši cilj ili ikakav smisao. Ako krenemo u tom smjeru i dođemo do filozofije nihilizma, onda nije teško zaključiti zašto je zagrebački bend Hesperian Death Horse krenuo obrnutim smjerom – od smrti, preko života pa sve do rođenja.

To je zamišljeni tijek njihove najavljene eksperimentalne metal trilogije koja je krenula albumom “Mrtav“. Baš kako su i sami to opisali – antireligijski osviješten narator psihodelične nihilističke poezije proletio je kroz četiri podugačke pjesme koje se, svaka na nekom jeziku, u biti zove ‘smrt’ ili ‘mrtav’.

Dakle, tema koja vam baš i neće vratiti vjeru u današnje čovječanstvo (nije joj bila ni namjera) okružila se prikladnim zvucima – sludge umorno, post-metal sumorno i ambijentalno strpljivo. Apokaliptična muzika daje vremena da se razvije, a dobra stvar je što je izbjegla post-rock zamku pretjeranog ponavljanja. Još kada Scott Kellyev zamišljeni hrvatski brat na “Déces” otpjeva “Oh the tragedy! Story and plots tied in the gordian knots. Tears of agony, when the locusts and days prepare firstborns to go. Feast the blasphemy in the river of fear and the sea of glass. Stumped on elegy, covered in womb in the testicle fur” stječe se slika bezizlazne tuge koja vlada kroz ovih 50 minuta.

Zvuk basa na “Surm” priziva Isis iz “Panopticon” vremena, a recitiranjem su nas prisjetili i odakle su – “Posrtaše u grdnim bolovima, dok ga ne smrvi ljudska stopa, a tragična i tvrda. Slijepci i bogalji, uvijajući se kao crvi, gmižu oko njegovih nogu, ljube mu tijelo i preklinju ga riječima muklim i užasnim“.

I da, ako nije do sada bilo jasno – naravno da je album konceptualan, a čini mi se da je i samo osnivanje benda zasnivano na sličnoj ideji. Jer, kada bend star jedva godinu dana izda album i najavi još dva, nekako se čini da čak i kod nas postoje ljudi koji razmišljaju i gledaju dalje od svog ‘četverogodišnjeg mandata’. Koliko god taj mandat bio težak, tužan i sjeban… U sljedećem ćemo čuti kako jedan “Život” zvuči u rukama Hesperian Death Horsea. Nadajmo se – jednako uvjerljivo!