Post je gotov, napokon

U posljednjih nekoliko mjeseci u ruke mi je došlo nekoliko albuma regionalne alternativne/punk/post-hardcore produkcije na kojima sam se uvjerio da se mnogo toga dobrog događa u toj domeni.

Gotovo svaki od njih je pružio nešto novo (barem za ove prostore), iako sumnjam da će bilo tko od njih (In-Sane, Cripple and Casino…) uspjeti napraviti veći komercijalni uspjeh.

Analena je osnovana još daleke 1997. godine u Zagrebu, a posljednji album je izdala prije 5 godina pa se već učinilo da su posustali s obzirom da su u tom vremenu i izgubili jednog člana benda. Bilo kako bilo, oni su i dalje tu s ponovno jakim albumom pod imenom “Inconstantinopolis” koji je izašao pred kraj prošle godine.

“Inconstantinopolis” nam donosi već standardan zvuk benda, bučne glazbene podloge koje su uronjene na sastave s prijelaza milenija (ponajviše bih istaknuo At the Drive-In i njihove srodnike) preko kojih su posložene slušljive melodije i urnebesni urlici pjevačice Ane, a vrlo često joj se pridružuje i ostatak benda.

Iskustvo se očituje u svakoj od deset (zapravo devet + outro) pjesama na albumu jer se u svakom momentu osjeća doza sigurnog hoda kroz post-hardcore punk tipa screama ili noisea gdje ništa nisu prepustili slučaju, odnosno osjećaju s kojim bi pretjerali, već su maksimalno ujednačili pjesme, pa se album sluša u jednom dahu, od početka do kraja, uživajući u žestokim zvučnim kulisama koje su postavili pred nas.

Iz takvog reda zanimljivih pjesama možda fali neka još brža brijačina koja bi dodatno razdrmala album, ali bi se time možda i izgubio koncept kojeg su uspjeli iznijeti na “Inconstantinopolisu”. Tekstualno su uvijek bili na visokom nivou, a niti ovaj puta se nisu opustili pa su tekstovi posloženi odlično, kao da su slagani po receptu bijesa interpretacije, a ne kao zasebna cjelina (najbolji primjer “Off With My Head” gdje se naslovni stihovi izderavaju toliko glasno koliko ih gitare mogu pratiti).

Već su veterani scene, iako im je ovo tek treći album u karijeri, pa se od njih očekivalo mnogo što su albumom “Inconstantinopolis” što su većinom i uspjeli opravdati. Sirovost zvuka im je obogaćena bolesnim melodijama koje traže višestruka preslušavanja jer tada još više dolaze u prvi plan, a samim time i album postaje sve bolji i bolji makar će se mnogi navući na njega i na prvu.

Nakon nekoliko stotina odsviranih koncerata na kojima uvijek pružaju maksimum, Analena se pokazala kao kultni bend alternativne scene čiji fanovi nikad ne zakazuju pa Analeni nije teško gurati naprijed, makar je izgledalo da neće još dugo, s obzirom na podužu stvaralačku studijsku pauzu. Sva sreća, vratili su se, ne u izdanju u kakvom su bili na “Carbon Based“, ali opet vrlo dobrom da pometu konkurenciju.