Post-harcore-punk koji je mogao biti i malo bolji

U toj okrutnoj i bezosjećajnoj američkoj glazbenoj utrci morate ili imati novaca (puno), ili biti prokleto glazbeno talentirani ili raditi nešto što nitko drugi još nije napravio. Ako ste s američkog juga (Austin, TX) onda valjda od ove tri komponente izaberete dvije i probate. Novaca nemaju puno, jer su smrdljivi pijani rockeri, pa im je preostala talentiranost i nekakva originalnost. Volje i upornosti mora se imati već pod normalno.

Tako su se svijetu predstavili Bitter Tongues. Odrasli u svijetu post-hardcore i post-punk glazbe otisnuli su se na put u kojem će imati jako težak posao i vjerojatno neće postići – ništa. Ipak, proputovati svoju veliku državu svirajući koncerte i uživajuću u onome što puno klinaca sanja, nije mala stvar.

Muzika im je rokerski sirova i glasna. Stoner gitare, grlati i grubi glas ponudili su nam putovanje kroz strukturno porazbacane pjesme, pa se nekako čini kao da je cijeli album (smiješno ‘ogromnih’ 25 minuta glazbe) bio samo nekakva uvertira za nešto konkretno.

Ipak, sami početak jest konkretan. I to jako. Odlična “White Bread is the Devil’s Pie” je glasna i brza post-metal pjesma koja predstavlja prljavi zvuk koji si možemo zamisliti u zadimljenim klubovima negdje malo iza ponoći. Ujedno ima i jedine trenutke prepoznatljivosti dijelova i nekih aranžmanski smislenih refrena na kojima se pjevač jako dobro upotpunjuje s bendom.

Nakon tog početka, zajedno s “I Don’t Miss You, I Miss My Erection” pjesme polako tonu u prosječnost. Ipak, često se tu nađe odličan plovni riff u stilu nekih komercijalnijih Kyuss ili neki sporiji malo melodičniji dio u kojem isključivo gitara ima glavnu ulogu. Jedino na počecima ili lakšim dijelovima od nekud ispliva lagano distorzirani bass i samo čeka trenutak da napušene dionice prebaci u drogeraški delirij u stilu benda Karma To Burn.

Iako vokal često bojom glasa podsjeti na Steve von Tilla iz Neurosis ipak ima dosta nezahvlanu ulogu u kojoj dosta slične i jednolične dijelove treba pametno poslagati u kitice, refrene, instrumentalne dijelove, pjevne ili vrištačke ili nešto deseto.

Ubacuje se sramežljivo i dosta nenametljivo. Pogotovo na pomalo kaotičnoj “Everybody Back In The Water” koja na početku ima bubnjeve koji su me zbunili i pomislio sam da počinje obrada “Program tvog kompjutera” od Denise Denise.

Početak albuma je obećavao nešto puno više nego što se na kraju stječe dojam. Prva pjesma davala je naznake dobre originalnosti, ali i dobrim melodijama, dok se kasniji dio albuma utopio u onoj pravoj rockerskoj pijanoj zaigranosti kada bend iznova svira dijelove, pa iznenadi sa nekom jako dobrom dozom prepoznatljivosti, da bi pjevač samo djelomično uspio pratiti bend u njihovim igrarijama. Ne po kvaliteti, naravno.

Ipak, poslije svega se mora priznati da nije ovo ni jako originalno, jer se i po našim prostorima kreće jako puno mladića koji ovakvom muzikom vladaju na puno obećavajući i uvjerljiviji način. Pjesme su dobre ali i dosta slične jedna drugoj, tako da ovaj bend u svakom slučaju pruža puno bolju zabavu na koncertima nego na albumima. Uostalom, takve karakteristike su i obilježile post-punk i bendove koji su na njih sigurno utjecali, kao što su Fugazi, Quicksand ili Helmet.