Pospani esej Erica Claptona

U kolovozu 1970. godine, Eric Clapton objavio je prvi solo-album jednostavnog naziva “Eric Clapton”. Četiri desetljeća kasnije novi album nosi još jednostavniji naziv, samo “Clapton“.

Dok je prvim bio zagledan u budućnost, posljednjim se okrenuo prošlosti i glazbi koju bi rado slušali njegovi djedovi i bake.

Nije tajna kako Clapton već gotovo 20 godina jednostavno uživa u statusu kojeg je izgrađivao gotovo desetljećima. Bez namjere, želje, potrebe i ambicija za dokazivanjem bilo kome, danas je manje inovativan gitarist (još manje kantautor), a puno više pouzdana konstanta koja uživa svirajući ono što ga veseli i s kim ga veseli. Od albuma “Unplugged” (1992.) njegov je izbor pjesama, stila i suradnika postao više-manje predvidljiv, no uvijek kvalitetan s prepoznatljivim zvukom.

Ono što većinu fanova najviše smeta je što se Spororuki ulijenio. Keith Richards jednom je rekao da je Clapton žarko želio pridružiti se The Rolling Stonesima nakon odlaska Micka Taylora 1974. godine. Očekivao je da ga Jagger i Richards pozovu, no oni to nisu učinili. Zašto? Jer je bio lijen, objasnio je Richards.

Poslušate li nastupe s, primjerice, turneje “Crossroads” iz 1988. ili “Journeyman” iz 1990., ne možete ostati ravnodušni kada čujete kako je nadahnuto i s kakvom lakoćom svirao. Gotovo kao da je prstima stavljao tonove na vrat gitare, a ne proizvodio zvuk. Malo tko može reći koliko jedna prava, istinska tragedija promijeni čovjeka, no nakon pogibije četverogodišnjeg sina, Clapton zasigurno nije isti: bliskija su mu provjerena glazbena rješenja nego eksperimenti.

Kada glazbenik objavi album s vlastitim imenom (izuzev kompilacija), u pravilu to znači neku promjenu, bilo zvuka ili stila. U ovom slučaju to nije tako. Album “Clapton” vraća nas pjesmama nastalim prije gotovo stoljeća, a koje potpisuju Irving Berling, Fats Waller, Johnny Mercer i drugi. Red blues-rocka, jazzom obojenog starog R&B-a, soula i popa uz nekoliko iznenađenja u Dixie stilu jamče nepretenciozan i prosječan album.

Naravno, ništa bez JJ Calea koji svako malo iskrsne negdje na albumu, bilo kao autor neke pjesme ili kao glazbenik u pratećem bendu sastavljenom od sve samih zvijezda: uz standardnu postavu tu su i Allen Toussaint, Wynton Marsalis, Sheryl Crow, Derek Trucks i Steve Winwood. Teško je pogriješiti uz takvu ekipu, reći će mnogi.

No album je ispao užasno spor, trom i posve neprotočan, a Clapton prilično nezainteresiran. Naprosto je nevjerojatno kako bi naslov albuma trebao jamčiti glazbenu veličinu u svakoj sekundi svih 14 pjesama (uz tri nove), no dogodilo se nešto posve suprotno. Da imate 53 minute do kraja života, trebali biste ih potrošiti uz ovaj album, činit će se kao vječnost. Posljednju “Autumn Leaves” i Rod Stewart bi odradio bolje.

Najavljujući album Clapton je kazao kako neke pjesme vrti u glavi već 60 godina, prvi ih je put čuo kao klinac od nekih 6-7 godina. I ma koliko dosadan i uspavljujuć album bio, jedno takvo glazbeno istraživanje i pogled unatrag zasigurno je uzbudljivo za svakog 65-godišnjaka koji voli priređivati jam sessione s dobrim prijateljima.

Osim što su ga zvali Spororuki, Eric Clapton nosio je i nadimak Bog, no albumom “Clapton” pokazao je da i Bog mora ponekad malo zadrijemati.