Poslušajte The National, nemojte se mučiti s novim Mumford & Sons

Malo tko je uspio neke tradicionalne instrumente staviti u prvi plan kao što su to napravili Mumford & Sons na svoja dva albuma, a danas su ih se u potpunosti odrekli… Je li ovo ispravan put?

Bendžo, kontrabas i slični instrumenti se vrlo malo koriste u popularnoj (rock) glazbi, a upravo su ti instrumenti bili glavni pokretači melodija dosad. Iz tog razloga su ih mnogi i prozvali folk verzijom Coldplaya jer su imali tu jačinu i širinu u pjesmama, dok se sve ipak baziralo na osnovama folk rocka.Za treći album promijenili su ploču, okrenuli se sasvim nekim drugim motivima i totalno se izmijenili. Sada ćemo vidjeti koliko će to dobro proći kod fanova koji su ih zavoljeli na onaj prvi način. Ovo više nije onaj simpatičan bend veseljaka, već mračna pop rock verzija benda koji kao da više ne želi velike pozornice i headlinerske pozicije na festivalima.Ukratko, doza Coldplaya se i dalje poprilično osjeća na novom albumu, ali su umjesto folka ubacili mračni zvuk baziran na gitarama. Sada ih možemo uspoređivati s onom stranom indiea gdje se nalaze bendovi poput The Nationala ili Editorsa, iako je Mumford sa sinovima uspio zadržati dozu različitosti u odnosu na spomenute bendove, ali to ipak nisu karakteristični zvukovi benda s prva dva albuma.Već s uvodnom “Tompkins Square Park” bend se nekako približava tom mračnom zvuku kojeg je najlakše opisati ‘na pola puta između Editorsa i The Nationala’, a pod tom oznakom bih mogao etiketirati i ostatak albuma. U nekim trenucima malo balansiraju gore ili dolje, ali to je to, to su novi Mumford & Sons.

Granice albuma se najbolje osjećaju u sljedeće dvije pjesme koje su ujedno i izabrane za singlove albuma. “Believe” je klasična minimalistička balada s velikom dozom elektronike u sebi (recimo, ovo puno bolje zvuči nego zadnji album Coldplaya gdje se Martinova ekipa poigravala s istim motivima), dok je “The Wolf” njena potpuna suprotnost, prava rokačina koja daje nadu da se bend može snaći i u novim vodama, posebno ako od sebe posudi ono što ih je najviše krasilo na početku karijere, a to su ritmika i postepeno dizanje atmosfere do ekstatičnog refrena.

Kako album odmiče, tako još jasnije dobivamo sliku gdje se bend želi pozicionirati, kao još jedna stadionska atrakcija poput U2, ali s prosječnim brojevima. Cijeli niz pjesama nakon uvodne tri stvari jednostavno blijedi i zvuči kao da su rađene po copy/paste metodi jer su poprilično slične i složene bez imalo žara. Ok, možda tu progovara usporedba s prošlim albumima, ali nešto poput “Monster” je jednostavno dosadna i previše usporena stvar koja bi se djelomično mogla usporediti sa “Song for Zula” Phosphorescenta, ali bez muda.

Mračnjacima će se sigurno svidjeti skladba “Snake Eyes” jer podsjeća na posljednje radove The Nationala s daškom Snow Patrola, no do kraja albuma i nema neke pretjerano zanimljive stvari koja bi dodatno začinila album.

U najavama novog albuma Marcus je rekao da će se fanovi jednostavno zaprepastiti, te se djelomično i mogu složiti s tom izjavom, samo što je kontekst mojeg zaprepaštenja drugačijeg karaktera nego je Marcus to predviđao. Istina, zvuk je potpuno drugačiji i tu dolazi do velikog iznenađenja, ali pjesme su jednostavno preslabe da bi nekoga mogle zaprepastiti u dobrom smislu. Ima nekoliko zanimljivih momenata, ali generalno je većina pjesama prosječna i bolje je slušatelju uzeti neki od albuma The Nationala, nego se mučiti s “Wilder Mind” gdje je jasno da se bend još uvijek uštimava da postane The National.

Marcus je pogriješio jer s novom stranicom u karijeri benda nije uspio polučiti i jednako dobre pjesme. Pjesme balansiraju u rasponu koji se može slušati, ali će se još brže i zaboraviti, a tek bi “The Wolf” mogao polučiti značajniji uspjeh, iako je i to poprilično daleko od njihovih najhitoidnijih radova.

U svakom slučaju, mislim da će se nakon ovog albuma uvelike promijeniti publika benda. Oni koji su ih zavoljeli ranije, vjerojatno će malo po malo odustati od njih, dok im se s ovakvim albumom otvorila jedna sasvim nova publika, publika u rasponu od The Nationala preko Coldplaya do U2. Hmmm, možda je to i bio cilj, da se lova namlati na još brži način…