Posljedice opće neizvjesnosti na psihu pojedinca

Avanturizam Conora Obersta jest ono što ga čini interesantnim autorom u moru prosječnosti.

Tako je i “The People’s Key” interesantan album, s nešto više boljih
(“Firewall“, “Shell Games“, “Beginners Mind“, “Ladder Song“…) i nešto
manje lošijih pjesama.Specifično za novi, deveti po redu album s grupom Bright Eyes, jest njegova osebujna dramaturgija. Naime, na samom početku i na samom kraju CD-a slušatelj se susreće s monologom anonimnog proroka, zvučnog kolorita kao da je izrezan iz Mišakove “Na rubu znanosti”.

Na njegove izjave uzete iz knjige “Otkrivenja”, o dobru i zlu, te ambivalentnosti čovjeka, Conor u svojim pjesmama odgovara poetski, referirajući se na posljedice općeg stanja na psihu pojedinca. U njegovom slučaju to su rascjepkanost ličnosti, potraga za samim sobom, samokažnjavanje i slično. Tako uvodna naracija kao da je u službi kakvog generatora subjektivnih pjesnikovih misli, iako polazi od vrlo općih problema i istina. Na taj način narator najdirektnije podražava našu misaonost, dok Conorov pjev otvara onu estetsku, neracionalnu čakru kod slušatelja.

Tim neposrednim dijalogom između naratora i pjesnika, glazbenom sadržaju audio CD-a proširena je izražajna vrijednost i kao rezultat imamo spoj medija bez da se pribjeglo vizualnom ili interaktivnom sadržaju samog CD-a.

Glazbeno, “The People’s Key” iako neosporno ozbiljne tematike, nešto je popičniji od dosadašnjih radova Conora Obersta i njegovih Bright Eyes. Takav pristup je, usuđujem se čak reći, i vrlo dobrodošao, jer umjesto da se lomimo pred njegovom lirskom besperspektivnošću, budućnost, iako utopljena u neizvjesnost, poprima obrise optimizma.

Kao kantautor, Conor Oberst na sceni je od 1994. i nije nikada dozvolio da njegov izričaj završi u monotoniji stila jednog Jacka Johnsona ili Jamesa Blunta, niti kada su mu tema najobičnije ljubavne pjesme. Njegov kreativni alter ego, za kojeg čak nije ni smatrao potrebnim mijenjati izvođačko ime – što je pohvalno – povremeno je zaokupiran istraživanjem soničnih krajnosti. U tom eksperimentalnom segmentu Oberst je jednako vješt i lucidan kao prilikom slaganja “običnih” kitica i strofa.

Sviđala se nekom ili ne širina njegovih glazbenih obzora, ona prije svega upućuje na veliku discipliniranost njegovog kreativnog duha. Jer, kao rezultat, Bright Eyes albumi uvijek su vrlo zaokruženi i samostojeći zvučni svjetovi. “The People’s Key” nastavlja taj obrazac.