Posljedice opće neizvjesnosti na psihu pojedinca

    1562

    Bright Eyes

    The People's Key

    Datum izdanja: 15.02.2011.

    Izdavač: Polydor / Universal Music

    Žanr: Indie Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Firewall
    2. Shell Games
    3. Jejune Stars
    4. Approximate Sunlight
    5. Haile Selassie
    6. A Machine Spiritual (In the People’s Key)
    7. Triple Spiral
    8. Beginner’s Mind
    9. Ladder Song
    10. One for You, One for Me

    Avanturizam Conora Obersta jest ono što ga čini interesantnim autorom u moru prosječnosti.

    Tako je i “The People’s Key” interesantan album, s nešto više boljih
    (“Firewall“, “Shell Games“, “Beginners Mind“, “Ladder Song“…) i nešto
    manje lošijih pjesama.Specifično za novi, deveti po redu album s grupom Bright Eyes, jest njegova osebujna dramaturgija. Naime, na samom početku i na samom kraju CD-a slušatelj se susreće s monologom anonimnog proroka, zvučnog kolorita kao da je izrezan iz Mišakove “Na rubu znanosti”.

    Na njegove izjave uzete iz knjige “Otkrivenja”, o dobru i zlu, te ambivalentnosti čovjeka, Conor u svojim pjesmama odgovara poetski, referirajući se na posljedice općeg stanja na psihu pojedinca. U njegovom slučaju to su rascjepkanost ličnosti, potraga za samim sobom, samokažnjavanje i slično. Tako uvodna naracija kao da je u službi kakvog generatora subjektivnih pjesnikovih misli, iako polazi od vrlo općih problema i istina. Na taj način narator najdirektnije podražava našu misaonost, dok Conorov pjev otvara onu estetsku, neracionalnu čakru kod slušatelja.

    Muziku podržava

    Tim neposrednim dijalogom između naratora i pjesnika, glazbenom sadržaju audio CD-a proširena je izražajna vrijednost i kao rezultat imamo spoj medija bez da se pribjeglo vizualnom ili interaktivnom sadržaju samog CD-a.

    Glazbeno, “The People’s Key” iako neosporno ozbiljne tematike, nešto je popičniji od dosadašnjih radova Conora Obersta i njegovih Bright Eyes. Takav pristup je, usuđujem se čak reći, i vrlo dobrodošao, jer umjesto da se lomimo pred njegovom lirskom besperspektivnošću, budućnost, iako utopljena u neizvjesnost, poprima obrise optimizma.

    Kao kantautor, Conor Oberst na sceni je od 1994. i nije nikada dozvolio da njegov izričaj završi u monotoniji stila jednog Jacka Johnsona ili Jamesa Blunta, niti kada su mu tema najobičnije ljubavne pjesme. Njegov kreativni alter ego, za kojeg čak nije ni smatrao potrebnim mijenjati izvođačko ime – što je pohvalno – povremeno je zaokupiran istraživanjem soničnih krajnosti. U tom eksperimentalnom segmentu Oberst je jednako vješt i lucidan kao prilikom slaganja “običnih” kitica i strofa.

    Sviđala se nekom ili ne širina njegovih glazbenih obzora, ona prije svega upućuje na veliku discipliniranost njegovog kreativnog duha. Jer, kao rezultat, Bright Eyes albumi uvijek su vrlo zaokruženi i samostojeći zvučni svjetovi. “The People’s Key” nastavlja taj obrazac.

    Muziku podržava