Posljedice noćnih mora

Unatoč prekidima u djelovanju benda, ne može se puno bendova podičiti s puno godina postojanja. Uz razne europske i svjetske veterane metala, u takvu skupinu se ubrajaju i francuski Nightmare, osnovani daleke 1979. godine.

Od godine osnivanja, Nighmare je objavio tri demo uratka, a prvi studijski album “Waiting For The Twilight” objavljen je 1984. godine. Prekid u djelovanju je trajao od dugih dvanaest godina, od 1987. do 1999. godine kada je Nightmare nestao sa scene, a aktivnost benda nastavila se objavljivanjem trećeg po redu studijskom albuma “Cosmovision” iz 2001. godine, te od tada kreću objavljivanja albuma u pravilnom peridou od svake dvije ili tri godine.

Nakon “Insurrection” albuma iz 2009. godine te “The Burden Of God” iz 2012. godine, uslijedio je, “The Aftermath“, deveti studijski album. Postava benda broji dva originalna člana, vokala Jo Amorea koji je u prvoj fazi benda bio bubnjar, te basistu Yves Campiona. Ostatak postave čine bubnjar David Amore koji je preuzeo palice od Joa, gitarist Franck Milleliri, te najnoviji član, gitarist Matt Asselberghs koji je u bendu od 2012. godine.“The Aftermath” nastavlja tamo gdje su “Insurrection” i “Burden Of God” stali, ponovno donosi mračni, atmosferični heavy i power metal zvuk u tradicionalnoj maniri kombiniran s modernim zvukom.

Nakon prekida, Nightmare se odlučio okrenuti nešto mračnijim zvukovima, power riffovima i ekspresivnim Joevim vokalima. Jo Amore doista svojim vokalom prenosi dobar dio atmosferičnosti i u globalu je vjerodostojan, četo bivajući uspoređivan sa žešćim vokalima velikog Ronnie James Dia ili pak, sa još većom sličnosti, s Nils Patrik Johanssonom, vokalom Astral Doors i Wuthering Heights, sa kojim se lako može zamijeniti.

Čak i nakon 35 godina od osnivanja, Nightmareov zvuk je ostao prepoznatljiv i tradicionalan. Nešto češće tijekom pjesama dominiraju heavy riffovi i duple bas pedale, te uz melodične power solaže, ove karakteristike pjesmama daju najveću snagu. Nakon uvodne, istoimene pjesme sa ženskim naracijama filmskom glazbom, album se nastavlja srednje brzima i atmosferičnima “Bringers Of A No Man’s Land” i “Forbidden Tribe”.

Riffovi su teški, atmosfera mračna tijekom čitavog albuma te albumom dominiraju srednje brze pjesme, no unatoč tome kompozicije su dovoljno kvalitetne da zadrže pozornost slušatelja tokom čitavog trajanja albuma. Srednji tempo nekoliko prethodnih pjesama prekida ultra brza “Necromancer“, a uvod “Invoking Demons” nagovještava da se radi o još jednoj epičnoj srednje brzoj pjesmi, i ove dvije se mogu svrstati u jedne od boljih pjesama na albumu.

Mada “Aftermath” skoro pa i nema loših pjesama, takvoj skupini bi se blago mogla približiti nešto jednostavnija “Digital DNA“, koja naginje ka progresivnom zvuku, uglavnom je usredotočena na snažne riffove bez prevelike melodičnosti, a odlika su joj i niski, prigušeni vokali. “Ghost In The Mirror” je još jedna s neobičnim melodijama i još neobičnijim growlovima, koji na poslijetku ipak pristaju brzom tempu i duplim bas pedalama.

Nightmare je daleko od cheesy power metala, već predstavlja snažnu mješavinu bez nepotrebnih, veselih i inih modernih power metal komponenti, što bendu daje najveću vrijednost. Zahvaljujući teškom, mračnom zvuku, snažnim riffovima i hrapavim, vokalima kao stvorenima za njihovu glazbu, Nightmare možda neće pridobiti velik dio nove publike i neće biti planetarno popularni, ali isto tako neće ni ugroziti svoj dosadašnji dobar status.