Populizam na pravi način

Četiri godine od uspješnog albuma “Unca Fibre“, Gibonni nastavlja svoj pobjednički niz novoobjavljenom “Tolerancom” u kojoj je pokazao mnogo svojih vrlina i slabosti.

“Toleranca” se doima boljim albumom od “Unce Fibre“, iz razloga što su pjesme nešto jače i što nisu toliko zakopane u moru snobističkih prenemaganja. Pod snobističko prenemaganje podrazumijevam činjenicu da Gibonni snima album sa kremom muzičara koji su dokazali svoju glazbenu vještinu i kreativnost: Vlatko Stefanovski, Damir Urban, Matija Dedić, Ricardo Luque (da spomenem samo neke)…

Međutim, ti sjajni muzičari su svedeni na puko defiliranje po studiju. I Stefanovski i Urban su donijeli dobre dionice u Gibonnijev sustav ritmova i melodija, ali to što su oni donijeli je na nivou kvalitetnog studijskog muzičara. Primjerice, i Stefanovski i Urban su pokazali da sa Gibonnijevim materijalom mogu mnogo više – za prvu ruku, možete poslušati neku od koncertnih verzija pjesme “Posoljeni zrak i razlivena tinta” na YouTubeu i šteta je da se na ovoj ploči nisu malo više razmahali – no to je prigovor koji vrijedi još od “Mirakula”.

“Toleranca” je kvalitetan populistički album. Dobro ste pročitali, populistički – i to na način kako su populističke ploče grupe U2. Drugim riječima, kroz svoje refrene Gibonni uspijeva dotaknuti ljude na vrlo intiman način, a opet, materijal mu zvuči kao stvoren za zborsko pjevanje po velikim koncertima.

U uvodnoj pjesmi “Toleranci” Gibonni slijeće na teren pjesme “Oprosti” s “Mirakula”, s tim da je glazbena pozadina načinjena mnogo manje nakinđureno nego na pjesmi “Oprosti”. Reper Masta Ace gostuje i čini to relativno decentno. Ovom prilikom potpisujem prigovor Dubravka Jagatića da bi bilo mnogo efektnije dovesti Edu Maajku, Frenkiea, Marčela, ili nekog drugog s područja nekadašnje SFR Jugoslavije (pardon, SFR Regije).

“Žeđam” se opravdano nametnuo kao prvi singl, već je poharao radijski eter, a “Zamoli me (možda ti je ispod časti)” vjerojatno nikad neće biti singl, ali pršti emocijama i svojom ljepotom. Blago countryem premazana “Zamoli me” čini ovoj ploči onaj posao koji Luka Modrić radi u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – drugi mogu zabijati golove, drugi mogu biti meta lovaca na autograme i slikati se za Gloriju, ali svi koji se kuže u nogomet znaju da ekipa bez takvih kao Modrić ne funkcionira.

Upravo “Žeđam” i “Zamoli me” je ono najbolje što je Gibonni donio na ovaj album, no ostatak ne zaostaje mnogo, odnosno ‘tihih favorita’ ima i to je dobra vijest. Recimo, “Slavim ove dane što si tu” je moj tihi favorit, a “Vrata moje sestre” je odmah do. “Čemu se nadaš, srce moje” gubi na snazi zbog engleskih vokala (stara boljka).

Prilikom pisanja o ovom albumu veliki problem je – što očekivati od Gibonnija. Je li kod njega veći uspjeh to što nastavlja dobitnu kombinaciju (pa makar ona bila sama po sebi manjkava) ili izostanak većih noviteta pisati kao minus. Konkretno, ima li smisla od Gibonnija očekivati da opet snimi album koji će imati onu udarnu dozu kada je snimio 1998. vrlo bijesan album “Judi zviri i beštimje” – koji, netipično za Gibonnija sadrži vrlo debele naslage gađenja i srdžbe (poslušajte “Miss Croatia”, “Divji cvit” ili “Posoljeni zrak i razlivenu tintu”) ili je po načelu ‘lakše je doći na vrh nego ostati na njemu’ važnije cijeniti kontinuitet. Ili pak, zapitati se, ako već ima tako dobre uvjete i sponzore (jedan od sponzora mu je Gloria pa neka pati koga smeta), zašto ponuđeno nije iskoristio na bolji način.

Generalno, ovo je album koji će oduševiti sve Gibonnijeve poštovatelje i neće oduševiti niti jednog njegovog ne-poštovatelja. Oni (mnogi) koji Gibu vole – voljet će ga i dalje. Oni koji ga ne vole – neće ga početi voljeti s ovim albumom.