Pop-nadrealizam u svojem skrivenom sjaju

Čuvene glazbene zbirke kao nepregledna riznica nastale su upravo pod okriljem besmrtnog Johna Peela (čija se, bilo osobna glazbena zbirka ili ove komercijalno dostupne pod uvriježenim nazivom “The Peel Sessions“, komotno mogu mjeriti s virtualnim, nepreglednim bezbrojem digitalnih downloada koji egzistiraju danas na Internetu putem privatnih blogova ili službenih stranica).

I vrlo vjerojatno, da nije bilo Peelovog velikog entuzijazma i nesebičnog ustupanja radijskog etera novim talentima, Magazine između ostalih (kao ni njima srodni Buzzcocks) ne bi dogurali dalje od početničke punk-sreće i samostalnih pokušaja – organiziranja prvog manchesterskog koncerta Sex Pistolsa, preko nezavisnog izdavaštva (etiketa New Hormones) pa do konkretnijih prelazaka pod okrilje diskografskih mogula (Virgin i United Artists)…

Druga zanimljivost “Peel Sessiona” jest u tome što su izvođači u kontekstu istih bili skloniji dodatnom eksperimentiranju, radikalno ili manje radikalno odstupajući od definiranih aranžmana svojih pjesama, kakve manje-više poznajemo u okvirima standardnih studijskih albuma.

“Peel Sessions” su praktički studijski nastupi uživo i tu do izražaja dolaze sve čari sirove interpretacije – nezaobilazna tehnička neujednačenost, kao i zastranjenja u (ponekad naporne) improvizacije, zbog čega same snimke uvijek iznova potiču slušateljsku radoznalost – često se mogu pratiti i u kontekstu svojevrsnih ‘demo-snimaka’ koje su prethodile službenim uracima pojedinih izvođača (njihovim singl- i LP-izdanjima).

Magazine su bili i ostali jedan od omiljenih avant-pop sastava proizašlih iz post-punkerskog krša kasnih sedamdesetih. Cendrav ali energičan vokal Howarda Devotoa prenio je esencijalnu energiju prvotno postavljenih Buzzcocks u nešto novo – jedan od istinskih ‘new wave’ sastava čiji radovi nažalost nikad nisu nadišli svoje alternativne okvire (žalosno je da za njihov najveći komercijalni hit – “Sweetheart Contract”, Magazine nisu našli idealnu formulu i ustupili adekvatan prostor u okviru vlastite “Peel Sessions” zbirke).

Ovom kompilacijom (iako je ona u cijelosti već ranije objavljena u okviru solidnog, retrospektivnog box-seta “Maybe It’s Right To Be Nervous Now”, sada već poodmakle 2000. godine), pratimo kronološki glazbeni slijed grupe.

Njihov raniji zvuk okarakteriziran je prvotnom punk sirovošću (posebno odlična ritam sekcija na relaciji Barry Adamson – Martin Jackson) koju su od početka oplemenjivali karakterističnim elektronskim uletima (Dave Formula briljira u temi “My Mind Ain’t So Open” svojim tipičnim ‘Enoovskim’ sintetskim solažama, koje će u tragovima zasjati i na kasnijim primjerima – poput “Twenty Years Ago“).

Uz “The Light Pours Out Of Me“, “Touch And Go” i “Real Life” (prvotni naziv teme “Definitive Gaze”, koja će nas uvesti i u nastupni studijski, istoimeni album grupe 1978. godine), Magazine su ovdje dokumentirani u svojem početničkom zanosu – sve je razbacano i na trenutke preplošno, ali tvori bitnu kariku u njihovoj zvučnoj nadogradnji.

Već u sljedećoj seriji otvorenoj odličnom temom “Give Me Everything“, grupa vidljivo napreduje – prvenstveno bubanj (ovaj put je to Paul Spencer, prema kraju ga zamjenjuje John Doyle) i Adamsonov bas su istaknutiji, dok je prvotni punk-zvuk sada preinačen u kakofoničnu pop-definiciju Magazine.

U “Burst” dominiraju gitarski zahvati Johna McGeocha koji u kombinaciji s električnim klavirom i razbacanim činelama na trenutke guše Devotov vokal – no ova, na prvu pretenciozna, improvizacija ne narušava već ističe ‘kičmu’ na kojoj počiva jedna sjajna, za Magazine pomalo atipična, sentimentalna pjesma.

U sljedećoj “I Love You You Big Dummy” ta razbacanost pogurnuta je još koji korak dalje – ovdje svjedočimo izvjesnom ‘psychobillyjevskom’ kaosu – raštimani orguljaški melos u kombinaciji s Devotovim neurotičnim vokalom utopljenim kroz prostornu jeku ostavlja svoj posebni efekt. Tipično teatralna “Boredom” uspješno zaokružuje jedan novi stilski početak.

Odlična “TV Baby” sa svojom blagom varijacijom na temu “Peter Gunn” (u originalu objavljena kao jedna od B-strana singlova grupe), polako ali sigurno Magazine usmjerava ka avangardnijim strujanjima – “Thank You” (s neobičnim parafraziranim “…for letting me be myself again“, što u naslovu teme djeluje poput nekakve neizrecive ‘irske’ fraze) neobična je potvrda tome – usporeniji, staloženiji Magazine, spremni su svijetu pokazati svoje novo i nešto apstraktnije lice (snimke koje su nagovijestile ideje s njihovog tada drugog, nadolazećeg odličnog albuma “Secondhand Daylight” iz 1979. godine).

Krunski moment ovdje je čuveni “Permafrost” iako za potrebe snimanja i emitiranja Peel Session verzije izostaje provokativni stih “I will drug you and fuck you…“.

Posljednju seriju “Peel Sessions” snimki Magazine čine četiri pjesme iz pretfaze njihovog ponajboljeg albuma objavljenog 1980. godine – “Correct Use Of Soap”.

“A Song From Under The Floorboards” daje im novu dozu elegancije (i arogancije). Još uvijek adekvatno sirovi, ali produkcijski uravnoteženiji (izvornu produkciju spomenutog albuma odradio im je Martin Hannett). Ovdje je grupa konačno dosegnula nekolicinu svojih uzora – Davida Bowiea s jedne i Roxy Music s druge strane (na trenutke se čuju i blagi odjeci Talking Heads).

“Floorboards” bi, ako izuzmemo Devotove vokale, i Bowie i Roxy Music vrlo komotno mogli prisvojiti kao jedno od svojih studijskih ostvarenja.

“Twenty Years Ago” kao izuzetan komadić retro-futurizma, uz energične “Look What Fear’s Done To My Body (Because You’re Frightened)” a posebno “Model Worker“, uspješno zaključuju ovu impresivnu zbirku ‘snimaka u razradi’.

Iz današnje perspektive preslušavajući skrivenu ostavštinu Magazine nastalu iza BBC-evih radijskih kulisa, glazbena rješenja zvuče pomalo zastarjelo, odnosno zarobljeno u kreativnoj turbulenciji nadomak osamdesetih.

No ako se otrgnemo takvoj prvotnoj analizi, svakim novim slušanjem Magazine nanovo blistaju kao jedna otkačena, moderna skupina čija zaslužena antologija, uključujući i ovaj cjelokupan presjek “Peel Sessions” snimki ne gubi na svojoj efektnosti, predstavljajući pravu poslasticu za istinske (alter) pop-sladokusce.