Pop ili još malo ludosti?!

Vjerojatno jedan od najzanimljivijih likova u glazbenoj industriji je Mike Patton. Čovjek koji je ogromnim hitom “Epic” prvi puta komercijalno spojio metal i hip hop, u životu je probao skoro sve. Nakon Faith No More i njihovog normalnog oblikovanja pjesme, ‘odmarao’ se u svojim izletima u ludost i buku, Fantomas je hrpa frenetičnog ubijanja glazbe, Mr. Bungle je eksperimentalno miješanje nekoliko žanrova u istoj pjesmi, i nakon još hrpetine posla u studiju, na red je došao dugoiščekivani Peeping Tom.

4 godine u pripremi, najavljivan kao ‘Pattonov povratak normalnijoj glazbi’, ‘nešto najsličnije i najkomercijalnije što je napravio još od svog prvog benda’, sve je postavio u pozu čekanja. A što smo dobili? Pop ploču?!

Kada se kaže ‘pop’, apsolutno nitko ne zna što to znači u Pattonovoj glavi, a definitivno to nije ni ono što bi prosječni slušatelj mogao čuti na radiju. U par riječi, možda je najbolje reći da je to značajno komercijanije od Mr. Bungle i Fantomas, ali ne može se baš ni reći da je to novi album Backstreet Boysa.

Cijelo iščekivanje neke će razočarati, ali će i dalje biti dosta onih koji će slijepo reći: “Pa naravno da je odlično! Pa ipak je to Mike Patton”. Ima puno toga na albumu, puno energije, puno mračnog pjevanja, distorziranih baseva, industrijalnih gitara, zamazanih hip hop beatova i ludih elektronskih zvukova začinjeno s puno glazbenih gostiju koji imaju pomalo kaotične uloge.

Sve je puno mračnih electro-pop pjesama s beatovima vođenim hip hop kiticama i ponekim širokim refrenom. Srednjoistočno orjentirana pjesma “Mojo” s Razhelom na mikrofonu i s njegovim ludim zvukovima prva je pjesma koju je ponudio javnosti i jedna od najnormalnijih.

“Five Seconds” je sve započela hip hop atmosferom, “Getaway” je tipična rap pjesma s Pattonom na refrenu i Kool Keithom na kiticama, “Kill The DJ” je pak sve odvela u Massive Attack smjeru, a “Sucker” je prva pjesma koja je uspjela dobricu Norah Jones pretvoriti u prljavu droljastu pevaljku koja čak i psuje.

“Caipirinha” je bassa nova s pop refrenom i pomalo se vidi da je Patton, ako ništa drugo, opet počeo raditi pjesme s normalnijom kitica-refren strukturom. Posebno na najboljoj pjesmi albuma “We’re Not Alone“, na kojoj se svi podjećamo kako je to zvučao Faith No More.

Više nitko ne zna gdje smjestiti Peeping Tom u glazbenu slagalicu. To je samo još jedan uradak svjetskog genijalca koji je u tom trenutku uplovio u manje poludjele vode. Patton je upotrebljavao normalni glas, ne vrišti (puno), ne mumlja (možda malo), ne proizvodi ludosti sa svojim glasom, već jednostavno pjeva i opet nas podsjeća kako prokleto dobro to radi.

Ipak, jasno je vidljivo da se Mike ne namjerava osvrtati u prošlost, kao što su neki pretpostavili nakon najava ‘najbliže Faith No Moreu’. Radi glazbu ovakvu i onakvu, ali kroz nju jasno poručuje – Faith No More ne postoji, Mr. Bungle ne postoji, ostao je samo Mike Patton.