Ponovno drugačiji

“So Long, See You Tomorrow” četvrti je album benda Bombay Bicyle Club, ali njihov prvi koji je u tjednu izdanja dospio na prvo mjesto top liste albuma u Velikoj Britaniji.

Ovaj album zasigurno čini dvije stvari, a to je da dodatno, osim samim pojmom koji ta riječ i služba u bendu čine, ističe njihovog frontmena Jacka Steadmana. Upravo on sam, uz minimalnu pomoć Bena H. Allena u pjesmi “Luna”, zaslužan je za kompletnu produkciju albuma, kao i činjenicu da je pjesme napisao prilikom svojih putovanja u Indiju, Japan i Tursku. I druga stvar, dodatno potvrđuju konstantu koju do sada u svom radu imaju, a to je da se stalno u svom glazbenom izričaju mijenjaju. Njihova pojava albumom “I Had the Blues But I Shook Them Loose”, koji je obećavao dobar početak nečega što se zove indie rock, danas se ovim, novim albumom čuje jedva primjetno. Čuje se eventualno kao zalutala pjesma među pjesma njihovog svježeg elektronskog zvuka.No, možda je upravo njihova nedosljednost ono što im je priskrbilo obožavatelje. Obožavatelje kojima ta dječačka zanesenost svime i svačime donosi dovoljno uzbuđenja, kao i iznenađenja jer ne znaju što je slijedeće što od njih mogu dobiti. Teško je bilo pretpostaviti da će njihov sadašnji album zvučati toliko stilski drugačije i biti toliko načičkan sintetiziranim zvukovima za razliku od svojih predhodnika.

Već samo otvaranje albuma pjesmom “Overdone” sasipa u lice svu promjenu koju su odlučili učiniti u zvuku. Donose nam sloj zvukova razvučenih od blagosti udaraljki do siline gitarskog riffa, a sve prošarano različitim samplovima. Tom raznolikošću izvrsno dočaravaju entuzijastičnost glazbenika doživljenu kroz otkriće novog načina za ekspresiju onoga što osjećaju, a što je sad očito drugačije od onog što su osjećali nekad. Identična situacija odvija se i drugom pjesmom “It’s Alright Now“, radosnom pjesmom čiju prpošnost i gradacijsku euforičnost nastoje postići ne štedeći zvukove sintisajzera.

Singlom “Carry Me” nastavljaju ići putem podizanja dodajući dinamičnost bubnjanjem, no već slijedećom, usprkos bubnjanju ulaze u laganiji tempo koji nose kroz pjesme “Home By Now“, “Whenever, Wherever“, “Luna” i izrazito sjetnom baladom “Eyes Off You“. No, u svim navedenim pjesmama zadržavaju tu slađu stranu izričaja odmaknutog od komercijalizma što im nažalost ne uspijeva u pjesmi “Feel”, koja miriše na Eurosong i solidan plasman na istome. Dojmu Eurosonga gotovo paradoksalno svesrdno pomaže bollywoodski glazbeni umetak, a za što vjerojatno možemo okriviti Steadmanov put u Indiju.

Srećom, situacija se popravlja na početku nazvanom zalutalom pjesmom “Come To” jer zvuči najbliže žanru njihovog početka, odnosno indie rocku.

Simpatičan završetak albuma čini odluka da završna pjesma, naziva kao i album po priči Williama Maxwella “So Long, See You Tomorrow“, ima isti loop kao uvodna pjesma kako bi na taj način zaokružili cjelinu. Upravo takva odluka daje naslutiti promišljenost u vezi cijelog projekta koji nam ambiciozno predstavljaju, a kad zanos mudro pomiješaš s promišljenošću, reakcije na tvoj rad ispadnu bolje od dobrog. Ispadnu odlične, pa završiš prvi na top listi albuma.

Bombay Bicyle Clubs su mladi bend koji se uporno stavlja pred različit glazbeni izazov, a jesu li su ti mladići dorasli vlastitom izazovu i mogu li svoje glazbene ambicije koje su izvrsno tehnički dokazali u studiju prenijeti na stage i biti kompletno uspješni ostaje za procijeniti nakon turneje na kojoj se trenutno nalaze.