Ponosno i decentno svjedočenje vjere

Iza imena Poklon koje se čita s naglaskom na onom drugom o skrivaju se autori i pjevači Kristina Jurman Ferlin, Anđela Jeličić i Danijel Damjanović.

Pjevaju pjesme s kršćanskom tematikom, koriste višeglasje i akustične instrumente (dominiraju gitare). Postoje od 2001., a istoimeni album sadrži čak 21 pjesmu na dva kompaktna diska koji pokrivaju prvo desetljeće njihovog djelovanja. Glazbeni stil im se može opisati kao duhovne šansone. Usporedimo li njihov pristup, članovi grupe imaju više veze s bjelosvjetskim akustičnim sanjarima-trubadurima nego s oličenjima hrvatskog katoličkog pop-rocka, notorno poznatim ‘kumovima’ i to je najbolja vijest u cijeloj priči.

Godinama vjerujući ljudi u Hrvatskoj nisu imali medijski eksponiranijeg ‘predstavnika’ u svojoj glazbi koji bi u prvi plan stavljao preispitivanje, stoicizam, toleranciju, mirnoću, spremnost na trpljenje i žrtvu. Naprotiv, vjera i religija u hrvatskoj muzici opasno su se naginjale prema fanatizmu i miješale se s radikalnijim političkim opcijama (čitaj Markić iz Čavoglava) ili pak prizemnim populističkim trgovačkim dogovorima (čitaj Zlatko Sudac). Nadam se da bi se s Poklonom to moglo promijeniti, jer njihovo svjedočenje vjere uglavnom je uvjerljivo, uvažavajuće i pruža nadu. Povremeno se cure i dečko popiknu na kakav klišej ili patetiku, no nećemo cjepidlačiti.

Poklon zastupa tezu “Ako želiš mijenjati svijet, mijenjaj sebe“. Ugođaj je meditativan, spomenuti trio vješto kombinira glasove i kreira sugestivne sustave suzvučja i drugog zvukovlja. Autorski potencijal je zamjetan, Damjanović je svoje autorske zube brusio u, pazite sad, grupi Kultura (da, onoj Kulturi s kraja devedesetih). Ovdje dominira njegov drugačiji gitaristički rad, s malo jazziranih akcenata i mnogo gitarističkih dionica koje nisu pretjerano različite od raznih angloameričkih akustičnih folk heroja.

Preslušavanje ovog izdanja Poklona zahtijeva pažnju i koncentraciju: dok na prvom disku dominira žanrovska čistoća (na momente čak i previše žanrovske čistoće), na drugom dijelu stvar je obrnuta. Apsolutni nadir na ovom izdanju Damjanovićeva je “Pas“, a s druge bi strane, Damjanovićeve “Zimski sunčan dan” i “Polja” donijele zanimljive dramaturške akcente da su smještene na prvom disku. U svakom slučaju, kvalitetnih momenata za opetovana preslušavanja ima, jedino što ćete se do njih povremeno morati probijati. Traži se čvršći i okrutniji probir konačnih 11 ili 12 najboljih pjesama i takav reprezentativni sastav bi mogao konkurirati ulasku u hrvatski ‘mainstream’.

S glazbeno-tehničke strane, Poklon je blizu dosizanja razine na kojoj su muzičari koji od glazbe doista žive. Stalno sviranje (pretpostavljam da negdje redovito sviraju na liturgijskim obredima) učinilo je svoje, a možda ni Svevišnji nije ostao ravnodušan.

Ukratko, Poklonu treba dati šansu – ako se na idućem popisu stanovništva više ljudi deklarira kao vjerujući, možda je to zato što su slušali izvođače kao što je Poklon.