Polusvijet neizgrađenog umjetnika

Po raznim mjerodavnim portalima i kutcima za albume 2010 godine, čitali smo isključivo hvalospjeve za posljednji album Kanyea Westa.

Pisalo se koliko je veličanstven, slojevit, maštovit, hrabar i iznad svih očekivanja. U proširenom paketu se našao i kratkometražni film, ili pak dugometražni videospot za pjesmu “Runaway” – kako se već uzme. Spot, koji je suštinski jedan običan izlizani obrazac u službi inače hvalevrijedne promocije ljudskih prava i jednakosti, samo pretežak za koju stoticu tisuća dolara da bi bio uvjerljiv. Glumačke sposobnosti Selite Ebanks: koma.

Realnost je dakle, dijametralno suprotna uvriježenim stavovima. Kontaminacija medijskog prostora je jučerašnja vijest, ali u ovom primjeru toliko živa pojava da ju je istinski grijeh prešutjeti.

Kanye West je glazbenik čiji se dometi oslanjaju na produženu ruku tih istih zagađivača i od njih serviranog relativizma na glazbenoj sceni. Vrlo jednostavno. Ako u medijskom prostoru imate gomilu trećerazrednih pjevača s malim ili nikakvim financijskim zaleđem, nije se problem nametnuti kao najbolji. Paralelno, da apsurd bude veći, on s pozicije miljenika medija propituje njihovu moć, relativizam i moralnu ambivalentnost društva. Kada se tim ozbiljnim temama prikelje štemerski beatovi i hrpetina sampleova upitne estetske kompatibilnosti, uvedeni smo u punom sjaju u njegov polusvijet neizgrađenog umjetnika.

Novi album je grandiozan u negativnom smislu, precjenjujući u kreativnom potencijalu samoga autora i glomazan poput glomaznog otpada. Njegova ideja samosažaljenja i ponovnog otkrivenja čuči u vlastitoj megalomanštini kičaste glazbene produkcije. Čak i sam naslov albuma “My Beautiful Dark Twisted Fantasy” zvuči kao manifest nekog emo metal benda u produkciji Sharon Osbourne.

U svijetu koji vapi za zvijezdama, a ima i sve potrebne medijske alate kako ih proizvesti, Kanye je odlučio zaigrati na kartu vlastite nesreće. Dakako, na razini patetike koja na njegovu sreću i po kriterijima mase spada u sam vrh najopipljivijih ljudskih osjećaja. Eto, i zvijezda je rođena. ‘Ko voli, nek’ izvoli.

Ono što je možda najsmješnije, jest da se Kanye na pozornici ne zna ni kretati kao zvijezda. Pjevanje mu je bezlično, pjesme osrednje, a pretencioznost s kojom se ovdje susrećemo je veća od kitove utrobe, u kojoj je on, jadni Pinokio, doživio susret s drugim svijetom.