Poludio od ljubavi

Kanadski pjevač Michael Bublé krajem prošle godine je objavio album “Crazy Love” kojim je samo potvrdio svoj status jednog od najvećih retro-showmana na Sjevernoameričkom kontinentu.

Do koncertnog albuma “Michael Bublé Meets Madison Square Garden“, Bubléa sam smatrao nekim fejkerom jer na studijskim albumima nikako nije uspio spojiti šarm i karizmu svojih evergreenskih uzora, prvenstveno Sinatre, dok se na tom liveu jasno vidi da je pravi štemer ženskih srdašca, da zna pogoditi i zavesti kao i njegovi prethodnici.

S “Crazy Love” se vratio u studio i ponudio mnogo bolju sliku od prošlog izdanja “Call Me Irresponsible“. Osvojivši na vrlo uvjerljiv način Madison Square Garden, Bublé kao da je dobio novi polet u karijeri i s još popičnijim temama uz standardno veliku orkestralnu pratnju, pružio je 13 skladbi koje tek u nekim trenucima dojađuju, dok je u ostatku pružio vrlo dobru interpretaciju.

Kako je na njegovim albumima uvijek vrlo malo autorskih pjesama, tako i “Crazy Love” obiluje obradama koje su ovaj puta izabrane vrlo studiozno, pa smo njihovim slaganjem na albumu dobili jednu vrlo zanimljivu dinamiku koju su uzdigle mnoge življe pjesme, posebno u središnjici albuma.

Spajajući nešto popičnije aranžmane i češće življe tonove, “Crazy Love” je vjerojatno najbliži širokoj masi ljudi jer bi mogao spojiti one ‘stare’ koji i dalje tuguju za vremenima The Rat Packa i ‘nove’ koji se nikad nisu upoznali s njima. Tu barijeru Bublé prelazi lakoćom, i kako vrijeme odmiče, tako i on sam biva sve sigurniji u ono što radi što se jako dobro osjeća na ovom albumu.

Uvodna “Cry Me a River” zvuči kao neka bondovska tema s početka serijala, “All of Me” vraća Bubléa ka jazz standardima, a pravo iznenađenje dolazi s “Georgia on My Mind” koju je izdigao na jedan sasvim drugačiji nivo u odnosu na Raya Charlesa čija je verzija ove pjesme najpoznatija.

Središnji dio, za kojeg sam već rekao da nosi veselije tonove, donosi pjesme poput Van Morrisonove “Crazy Love” koja je Bubléu izvrsno legla, u “Haven’t Met You Yet” je neviđeno vrckast (skoro kao Mika), sličnu atmosferu drži do “Heartache Tonight“, dok prema kraju ipak malo posustaje s nekoliko slabijih brojeva.

Ponekad se čini da je vrlo lagano biti zvijezda, ako živiš na tuđi račun, odnosno, ako cijelu karijeru obrađuješ prijašnje hitove, ali ipak to nije tako jer trebaš imati ‘ono nešto’ da bi fanovi ‘popušili’ iznova nešto što su već tisuću puta čuli. Očito je da Michael Bublé ima to ‘nešto’ jer s “Crazy Love” ponovno oduševljava milijune koji kupuju njegove albume i posjećuju koncerte.

Album kao album ima svoje čari, posebno u svojoj središnjici u kojoj se Bublé raspojasao kao rijetko dosad, pa je prava šteta što je stao na loptu na kraju albuma jer bismo u protivnom dobili pravu retro poslasticu. S malo više autorskog rada u narednim godinama, Bublé bi mogao biti ono što želi, Sinatra novog doba, ali zasad je još uvijek njegova najbolja kopija…