Poljubac s premalo strasti

    1670

    Kiss

    Monster

    Datum izdanja: 09.10.2012.

    Izdavač: Universal Music

    Žanr: Hard Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Hell or Hallelujah
    2. Wall of Sound
    3. Freak
    4. Back To the Stone Age
    5. Shout Mercy
    6. Long Way Down
    7. Eat Your Heart Out
    8. The Devil is Me
    9. Outta This World
    10. All For The Love of Rock & Roll
    11. Take Me Down Below
    12. Last Chance

    Prema glazbi kakvu stvara, odnosno razini kvalitete iste, Kiss se ubraja u bendove koji su se trebali raspasti prije mnogo godina. Bar 20, ako ne i više.

    Nije baš lako to napisati o bendu koji počneš obožavati kao klinac, dok je pri vrhuncu slave, no nije baš ni preteško, jer se pozivaš na procjene koje ti se nameću kroz višedesetljetne analize njegova rada. No postoji tu i druga, puno važnija strana priče. Prema fanovskoj zaluđenosti i odanosti, čuvenoj Kiss Army, bend je to kojemu se nikada i nikako ne bi smjelo dogoditi da prestane postojati. Glazbenici će nam reći (neki tako stvarno misle i rade), da žive i stvaraju za svoje fanove i da bez njih ništa ne bi imalo smisla, a ako u glazbenom pokretu ima nešto što potvrđuje tu tezu, onda je to odnos između Kissa i njegovih fanova. Što bi se reklo, jedno tijelo, a dvije duše.

    Bend koji je već odavno više od glazbe, a u anale tog kulturološkog odsjeka ubraja se s nekim albumima u rasponu od “Kiss” (1974.) do “Love Gun” (1977.), koji su donijeli nekoliko rock-klasika, dok je većina nakon toga, jako blago rečeno, upitne kvalitete. No glazba ionako odavno nije glavni prioritet ‘Kiss mašinerije’. Ako je ikada, osim u samim počecima početaka, i bila. Od osnutka se najviše polagalo na misterij pravog izgleda članova benda, te ludo-bombastične koncerte, što je uspješno kamufliralo, čak u drugi plan potiskivalo kvalitetu same glazbe.U biti, Kiss je od samih početaka više bio globalni pokret, nešto ili dosta manje glazbeni bend, pa su uz ploče trgovinama s vremenom počeli isporučivali figurice sa svojim likovima, snimali reklame ili se u filmovima boriti protiv fantoma. Sve je prolazilo. Posebno nakon spomenutog albuma “Love Gun” krenuo je totalni, frontalni napad na sve medije, do tada, a bogme i u godinama kasnije, rijetko viđena komercijalizacija nekog glazbenog (pro)izvođača i njegovo pretvaranje iz benda u – brend. K tome, svaki si je član uzeo za pravo da snimi solo album (1978.), jer je trebalo do kraja materijalizirati vrhunac slave, koga briga za kvalitetu, a onda su počele tragikomedije s elementima horora i užasa u stilskim akrobacijama albuma.Doduše, tome su s godinama kumovale i promjene članova, a ponajviše i omjera na glazbenom tržištu, jer dolazili su neki novi, neki atraktivniji, pa i bolji bendovi i prilagodba je bila nužno zlo. Ili dobro, što li već. No glazbeno-scenski spektakli, više predstave no koncerti, koje je priređivao i priređuje, nešto je što Kiss odvaja od drugih, po čemu doista jesu megabend. Pokušavalo se krajem sedamdesetih s disco-pop ritmovima, u osamdesetima s modernijim hard ‘n’ heavy i glam soundom, u devedesetima čak i s grungeom (glazbena tragedija “Carnival of Souls” iz 1997.), no svi su ti pokušaji uglavnom bili jalovi, sterilni i nedorečeni i jedino što je iza svega uvijek ostajalo, bilo je Kiss. Iliti ime i (pra)stara slava, zahvaljujući kojoj se još i danas publici mogu podvaliti prosječna izdanja kakvo je i “Monster”, dvadeseti Kissov album, koji stiže tri godine nakon slabašnog “Sonic Boom”. Iako, s druge strane, pozitivna stvar koju treba istaknuti je ta da se teško prisjetiti kada je Kiss snimio tako pristojan album.

    Od osamdesetih mislim da nije, s obzirom da im je ovo unazad dva desetljeća tek peti album i teško da se s prijašnja četiri mogu posebno pohvaliti. Možda jedino s “Psycho Circus”, ali isključivo zbog činjenice da je snimljen u euforičnom okruženju nakon trijumfalnog povratka u originalnoj postavi nakon skoro dva desetljeća. No recimo, dok je “Sonic Boom” bio, ili pokušao biti oda najranijim radovima, “Monster” bismo mogli doživjeti kao punokrvniji hard rock album, s osloncem na 80-e. i ono malo što je vrijedilo u 90-ima. Nešto više je heavy od prethodnika, a svakako je kompleksniji, univerzalniji, raznolikiji, stilski rašireniji, pa u njemu nalazimo utjecaje classic, glam, southern i alternativnog rocka, grungea, a bogme i psihodelije iliti naslove koje bismo mogli približiti stoner rocku.

    Muziku podržava

    Gitarski rad je daleko najjači segment albuma, općenito bi ovo mogao biti jedan od dva-tri najgitarističkija Kissova albuma, sa zgusnutom podlogom i armiranim poveznicama, riffovi su glasni, raspon im je od old school hard-rockerski polusirovih, preko jasnih, distorzivnih heavy izvedbi s izraženijim melodijama, sve do težih stoner-doom varijanti. Solaže su ponekad pretenciozne, dok na momente djeluju i šablonizirano, no izuzetno su nabrijane, plešu na granici hard rocka i heavy metala, a participacija bas gitare dosta je transparentne forme, bilo da se radi o većinskim ritmičkim podlogama, ili o kraćim solo izvedbama, uglavnom u uvodnim dijelovima nekih naslova. Malo je problematičan bubnjarski rad, koji zvuči dosta nemaštovito, pa i dok se odluči na koji ozbiljniji prijelaz, ne možete se oteti dojmu da je to totalno neinventivno i više nego predvidljivo, no nije tragično i sve je u Kiss okvirima.

    Zanimljivo je da je album snimljen analognom tehnikom, što znači da zvuči poprilično retro, jako zrelo, posve naturalno i nivelacijski pedantno, s kristalnim zvukom i fino čujnom raščlambom svih tonova. Tekstovi su nešto što u Kissovoj diskografiji i nije baš zauzimalo neko posebno mjesto, imalo preveliko značenje, pa u skladu s tim ni ovdje nemaju, da budemo blagi, nikakvu dubinu, uopće nisu ‘monstruozni’ (“You said that love’s never lasting we surrender our hearts to lose, time’s up there’s nobody’s asking, this time I get to choose“) i otprilike su u skladu sa ‘sex, drugs & rock’n’roll’ krilaticom. U Paulovim hrapavim, ‘macho’ falsetima još uvijek ima velika doza snage, puno prepoznatljivosti, doduše nešto manje energije, što ne možemo zamjeriti, Gene također pjeva moćno, iako se i kod njega osjeća određeni postotak naprezanja, a uglavnom u refrenskim dijelovima glavnim se vokalima pridružuju back višeglasja.

    Nema dvojbe da je ovo prepoznatljivi Kiss album, prije svega zbog spomenutih, karakterističnih i unikatnih Paulovih vokala, zatim slojevitog gitarskog rada s glavnim i ‘podupirajućim’ riffanjem, dosta slidea u solo dionicama, puno raširenih, neopterećenih, privlačnih melodija i izraženih radiofoničnih refrena koji pjesmama daju hitoidni potencijal. Problem je, a možda i nije, kako se gleda, što ni ovaj album ne donosi pjesmu po kojoj bi nakon nekoliko godina ostao prepoznatljiv, iako ih je nekoliko na samoj granici, no nikako da je prevale. Prije svega, to je “Hell or Hallelujah“, oštar, brz, optimističan, melodijama nabildan hard’n’heavy naslov, a tik do njega su “Wall of Sound“, pjesma koja se više kreće u pravcu srednjeg ritma s nešto tvrđim riffovima, a koju je otpjevao Gene, te “Outta This World“, također stvar srednjeg ritma, jedina s Tommyem Thayerom u ulozi glavnog vokala, koji joj je i kompletan autor.

    Freak” je kombinacija starog i modernog hard rocka s malo stonera, refrenskom dramatičnošću i odličnim gitarskim solom, “Eat Your Heart Out” nakon a capella uvoda koji zvuči kao izvađen s kraja 50-ih. i početka 60-ih., zna malo povući na southern rock, a malo na glam metal, punu inicijativu preuzimaju višeglasne izvedbe i tutnjajući basevi, dok se “The Devil Is Me” ubraja u kategoriju težih, dijelom strukturalno ‘obrazovanijih’ naslova, s psihodeličnijom, stoner-rock podlogom.

    Mnogi će Kiss najviše prepoznati u “All For the Love of Rock & Roll“, neki možda izdvojiti “Take Me Down Below” zbog uvodne riffovske sličnosti s AC/DC, no kod ovih, kao i kod većine preostalih pjesama, pogotovo onih u ‘srcu’ albuma, previše je repetitivnih dijelova, koji neke od njih s potencijalom za više (poput, recimo, “Back To The Stone Age“, “Shout Mercy” ili “Long Way Down“) odvode u pravcu jednoličnosti, dosade i relativne neinventivnosti.

    Tako je ispalo da je ovo ‘taman’ album, s otprilike pola dobrih i boljih i pola loših i slabijih pjesama, ali isto tako album na kojem se, u odnosu na prethodnika(e), osjeća napredak. Ako se takva riječ može koristiti u teksta o bendu koji snima i svira 40-ak godina, jer on je davno napredovao, davno došao do zenita svojih mogućnosti, davno ispucao svoje progresivne ideje, a albumi poput “Monster” tek su, u diskografskom smislu, održavanje glave iznad površine vode. No ono što će Kiss uvijek održavati na vrhu glazbene scene su fantastični live nastupi, u koje će se nekoliko pjesmama s ovog albuma sigurno vrlo lako utopiti. U to ne treba dvojiti.

    Muziku podržava