Policajka ili ne, jako je simpatična i nadarena

Čitajući biografiju Joan Wasser, postalo mi je kristalno jasno od kuda to silno nadahnuće, energija te iskustvo prije svega, za jednu tako jezgrovitu i iskrenu priču nazvanu “Real Life“.

Naprosto ne mogu shvatiti kako je jedna osoba u svojih 36 godina uspjela napraviti toliko stvari, projekata, suradnji, ideja uz to završiti fakultet i savršeno naučiti svirati bar tri ili četiri instrumenta.

Cijela priča počela je još za vrijeme studiranja na Boston University gdje se Joan tražila kroz bendove The Lotus Eaters te Hot Trix dok se na jedan duži period, nije zaustavila uTthe Dambuilders. U to vrijeme puna gnjeva, želje za izražavanjem i izbacivanjem svega iz sebe istražuje područje punk-rock-indie svijeta i po prvi puta svoje ime zasebno eksponira, pored matičnog joj benda.

Paralelno, pokazuje se kao iznimna violinistica, gitaristica, spisateljica. Nerijetko je zvuk The Dambuildersa upotpunjavala i akordima s klavijature, osim toga iznimno je snažnog vokalnog izražaja.

Iako je s vremenom postala jedna od najvažnijih karika, Joan 1997. godine napušta taj bend kojemu je toliko toga dala, ali iste godine mijenja ga s Those Bastard Souls koji isto kao i sljedeći projekt – Black Beetle nije bio baš dugog vijeka. Ali sve je to doprinijelo da se Joan napokon otisne i zaplovi vodama američkog soula, kako inače voli nazvati muziku koju stvara i dijeli sa svima nama.

Potaknuta ogromnim iskustvom ’02. oformila je bend zanimljiva naziva Joan As Police Woman. Bend kojeg sačinjavaju Ben Perowsky zadužen za bubanj i back vokal, Rainy Orteca koji je majstor basa te Wasserica koja je na sebe preuzela glavni vokal, gitaru, violinu te klavijature.

U međuvremenu svoju vokalnu i instrumentalističku genijalnost posuđuje Rufus Wainwright’s Bandu do izlaska svog prvog samostalnog EP-a. Godinu dana kasnije izlazi joj i prvi studijski album, nazvanog prema uvodnoj pjesmi “Real Life”.

Za ovaj album Joan kaže: “This recodrd is about learning to be real. Real clear.” Njena muzika govori o ljubavi, gubitku i čežnji, dok sa predivnim i spokojnim, ali izrađenim glasom koketira između Dusty Springfield i Chrissie Hynde.

Uvodna pjesma na albumu i nije baš najreprezentativnija za prikazati što Joan zapravo jesti i s kojom energijom sve raspolože. Turoban i sjetan glas, površnog i nestrpljivog slušaoca mogao bi navesti na potpuno krivi trag. Ne mislim da je uvod nešto lošiji od ostatka albuma, ali Joan nam tu na samo sebi svojstven način, uz nadalje prepoznatljiv zvuk klavira, prezentira svoju vokalnu snagu, koja je kroz ovih deset zasebnih segmenata jedne dojmljive cjeline, zaista i potvrđena.

Sljedeća – “Eternal Flame“, moj definitivni favorit za najbolju pjesmu s albuma. Pjesma koja je prva odaslana kao zasebni singl, te je za nju snimljen prvi video spot. Pojačana dojmljivim back vokalima, koji se harmonijski pojačavaju te najveću snagu dostižu kod refrena, iznimno dobro se slažu s Joan koja nam poručuje kako ne želi biti upaljač ničijeg vječnog plamena.

“Christobel” sljedeći je singl, a ovih dana snima se spot. Pjesma kod koje se u glasu osjeti čežnja za nedostižnim i neostvarenim ljubavnim ciljevima. Pjesma sredine albuma “I Defy” zanimljiva je po duetu koje je za mene bilo pun vokalni pogodak. Obzirom da je Joan dosta surađivala s Antony And The Johnsons, dotični gospodin upotpunio je tu pjesmu svojim gostovanjem. Osim toga svojim izbalansiranim glasom dao je punoću njenom refrenom, a njihovi glasovi isprepleću se, tvoreći tako iznimnu zvučnu ljepoticu, koju karakterizira možda i najbolje vokalno dostignuće cijelog albuma.

Pjesma u kojoj Wasserini ‘piano prsti’ vrludaju više nego u ostalima jest “Save Me“. Klavir koji se isprepliće sa šaptajućim, polupromuklim pozadinskim glasom otkriva sve za čime Joan čezne, a izravno se nadopunjava na ime pjesme. Za kraj ostaje “We Don’t Own It“, koja poput prve, laganim tonom i nešto jačom intonacijom glasa dostojanstveno ovoj dirljivoj priči daje konkluziju, nam samo ostaje pitanje gdje je isčeznulo ovih deset uhu predivnih bisera.

Album koji ima svoj uvod, razradu, kulminaciju (“I Defy”) te pogođeni završetak. Djelo koje je pod utjecajem punk i rock muzike autorica pretvorila u r&b-pop-soul divotu, koja je svojom ugodom zaintrigirala mnoge prije mene, a zasigurno će i mnoge poslije.