Pokušaj kroćenja zvijeri

Nakon skoro desetljetnog ‘lova’ u kojem vokalistica Jill Janus nije uspjela privući i naći članove za svoj bend Huntress, upotpunjavajući potragu pisanjem i snimanjem demo izdanja, sreća joj se osmjehnula 2009. godine kada je upoznala underground bend Professor.

Demo snimke koje im je pustila momci su nazvali ‘dijetnim Maidenima’, no
prihvatili su ideju osnivanja Huntressa. 2010. godine objavili su prvi
EP “Off With Her Head”, da bi 2011. potpisali ugovor s Napalm Records i
objavili prvijenac “Spell Eater”, koji je izašao prije nešto malo manje
od godinu i pol, a sada su se vratili s drugim studijskim izdanjem
“Starbound Beast“.

Trenutnu postavu Huntressa čine dva bivša člana Professora, solo gitarist Blake Meahl i ritam gitarist Ian Alden, te dva člana Dark Blacka, bubnjar Carl Wierzbicky i gitarist Anthony Crocamo. Iako se deklariraju kao heavy metal, muzika Huntressa obiluje elementima power metala i thrash metala, ponajviše u riffovima i vokalnim izražavanjima. Školovana vokalistica Jill ima raspon vokala od četiri oktave, karakteristična je po hrapavom vokalu, što joj ipak nije pomoglo da pobere neku veću slavu s albumom “Spell Eater”, za koji su mnogi fanovi ostali podijeljenih mišljenja.Glavni problem albuma “Spell Eater” bila je predvidljivost, jednodimenzionalnost i pretjerivanje solažama uz nedostatak riffova. Drugi album, koji za bend često može biti presudan, nije se puno odmakao od prvijenca i tek je nešto malo bolji od svog prethodnika. Bolji u smislu da su pjesme raznolikije, šablona pjesama je razbijena ali ovaj put osjeti se nedostatak ravnoteže među pjesmama. Stihovi se koncentriraju na već učestale teme, magiju, mačeve, vještice, lov… Lirički, situacija se samo blago popravila od nezrelih stihova albuma prvijenca, na kojima ipak treba još dodatno poraditi. Jill je ponešto smirila i iskontrolirala svoj vokal, za razliku od prošlog izdanja, i čini se da ovoga puta bolje vlada njime.

Početna “Enter The Exosphere” kratki je instrumental s elementima dooma i thrasha. Najviše komercijalne promocije vjerojatno im je donijela suradnja s Lemmyem Kilmisterom, s kojim su napisali pjesmu “I Want To Fuck You To Death“, pokušaj srednje brze pjesme uz thrasherski prizvuk. Bilo kako bilo, ona je skoro pa najgora na albumu, nimalo suptilna i kontradiktorna ostatku, jer kako bi se takav refren mogao otpjevati u skoro baladnom tonu uz učestalo ponavljanje naslova? Zbog ovakvog singla i blijedog pokušaja privlačenja pozornosti, neki slušatelji mogli bi biti i pogrešno odvraćeni od kupnje ili preslušavanja ostatka albuma, iako ona odskače od ostalih pjesama i nije dobro mjerilo ostatka albuma.

No ostatak je ipak nešto bolji, iako su tu još uvijek pokušaji vokalnih dokazivanja dugim srcreamovima koji i ne zvuče baš dobro, točnije zvuče kao prigušena motorna pila, a mogu se naći u “Destroy Your Life” i “Blood Sisters”. Komplet nešto boljih pjesama uključuje bržu i pjevljivu “Destroy Your Life“, unatoč tom lošijem završnom screamu, pa “Starbound Beast“, koja sadrži sporije i progresivnije riffove i nešto je bolje napisana, te “Zenith“, još jedna agresivna s dobrim vokalnim izvedbama. Završna, šestominutna “Alpha Tauri” nešto je epičnija i instrumentalnija, te dijelom uvodi nove elemente i atmosferičnost.

“Starbound Beast” može biti pomalo zamoran i nedostaje mu još malo konzistentnosti među pjesmama. Naposljetku, izgleda kao da se sva koncentracija stavlja na Jillin glas i izvedbu, toliko da zvuk ostalih instrumenata pati. Njen glas jest moćan i uvjerljiv, no nije samo to potrebno da bi Huntress zaživio kao uspješna cjelina.