Pokrali su sve što se dalo pokrasti, i uspjeli su

Sve je jasnije da Palma Violets postaju sve veći faktor u britanskom indie rocku. Imaju prodorne pjesme, tamošnji mediji ih vole, stoga uopće ne čudi što ogromnim koracima idu prema naprijed.

Prošle su dvije godine od hvaljenog albuma “180” nošenog hitom “Best of Friends” koji ih je izbacio u orbitu. Na temelju tog uspjeha je izgrađen i novi album koji obiluje skladbama s istim težištem u klasičnom indie rocku zvuku koji je posudio utjecaje od mnogih, od početka garažnog rocka The Sonicsa i The Stoogesa, preko pompoznog rocka u stilu Queena sve do rock mahera tipa Lennya Kravitza.Ponegdje su to sve uspjeli pomiješati u jednoj skladbi, poput u “Hollywood (I Got It)” koja je ujedno i najhitoidnija pjesma s albuma. Tu zvuče kao The Hives iz najboljih dana (naravno uz veliku dozu The Sonicsa i The Stoogesa) koji na svoj način tumače “Mr. Cab Driver” Lennya Kravitza dok je uvod pjesme u stilu Queena. Sličnih primjera ima još, pa je očito da se bend poprilično zaigrao pri stvaranju novih pjesama.Možda bi mnoge moglo zasmetati što vrlo često podsjećaju na nekoga jer u pjesama, osim već navedenih autora, možemo još čuti plejadu drugih, posebno britanskih indie rock bendova (čitaj The Libertinese), ali Palma Violets to ipak rade na svoj način, rekao bih karakteristični način, jer su sličnim putem išli i na prvijencu “180“.

Dio njihovog puta svakako leži i u ’90-ima i britpopu jer sve pjesme zvuče veliko i moćno, za pravo zborno pjevanje na koncertima, zbog čega vjerujem da naprave jako dobar štimung tijekom nastupa. Kada sve to zbrojimo, slobodno možemo reći da su i s drugim albumom Palma Violets upjeli.

Pjesma koja najviše nalikuje na The Libertinese jest “Secrets Of America“, a da je Pete Doherty jedan od glavnih pokretača Palma Violetsa (a i mnogih drugih otočkih novijih bendova) dokazuju sa sljedećom “The Jacket Song” koja uvelike podsjeća na akustične radove britanskog bad boya.

Ostatak albuma vrlo dobro balansira između hitoidnijih i onih neuobičajenih komada, što dokazuje da se bend voli igrati sa svojim zvukom i ne žele uvijek zvučati jednolično, odnosno, pravocrtno. Teško je prognozirati koje bi pjesme još mogli odabrati kao singlove, ali s ovim materijalom to i nije previše bitno, jer bilo koja stvar može napraviti što je potrebno za daljnje rasplamsavanje priče oko benda.

“Danger In The Club” je solidan album benda u usponu koji uspijeva zadržati slušatelja zaokupljenog tijekom svih brojeva albuma. Istina, ponegdje ima neshvatljivih poteza (pomalo iritantan uvod sa “Sweet Violets” koja zvuči kao da je nastala tijekom pijančevanja ili predosadna “No Money Honey”), ali ovo je još uvijek mladi bend spreman na zabavu i igru, a baš su to i najbolje pokazali na albumu, iako su pokrali sve što se dalo pokrasti da bi došli do toga.