PokajNick

Svaka sila ima svoju protusilu. Svaka akcija ima svoju reakciju. A svaki “Tender Prey” ima svoj ‘The Good Son’. Prevedeno na hrvatski, poslije svakog divljeg tuluma dolazi moment pokajanja i želje za iskupljenjem.

Ako slušate “The Good Son” nakon “Tender Preya”, i ako ne patite od manjka mašte, možete interpretirati da je zadnja pjesma na “Tender Preyu”, “New Morning” najava kompletnog albuma “The Good Son”, i u zvuku i u riječima.

“New Morning” po svojoj strukturi duguje sastavu The Band koji je prihvaćen kao jedan od utemeljitelja americane – žanra koji opisuje onu drugu stranu SAD-a, blatnjavu, ukletu, opsjednutu kršćanskom terminologijom koju često citiraju, ali jako malo razumiju. Muzički, to je kombinacija countrya, soula, folka, bluesa, gospela i inih žanrova koja je tako spojena da se ne zna gdje jedan žanr počinje, a drugi završava. Upravo se na tu tradiciju oslanja i Nick Cave s albumom “The Good Son”.

Na ovom albumu Nick Cave i The Bad Seeds zvuče kao smjerni dječaci koji su nakon teške pijanke koja je završila fajruntom u 5 i škembe čorbom (tripicama, filekima, ili nekim drugim masnim jelom) u 6 ujutro (što je točno bilo, ne sjećaju se), odlučili preventivno otići u crkvu na prvu jutarnju misu i ispovjediti se.

A tko pjeva, dvostruko moli, kaže stara crkvena izreka, tako da album “The Good Son” počinje pjesmom “Foi Na Cruz” (u prijevodu, “Bilo je na križu”), koja je bazirana na evangeličkom napjevu s kojim su se upoznali nakon što su se preselili u Brazil.

Momci pjevaju s iznimnom dozom skrušenosti i spiritualnosti, a biblijski se motivi nastavljaju i u pjesmi “The Good Son“. Cave i prateći mu bend zvuče poput preobraćenika koji su prije tri minute konačno razumjeli koliki su bili nevaljalci. Smisao za crni humor ih nije u potpunosti ostavio, pa tako se na albumu nalazi i “The Hammer Song“, koja je različita od pjesme “The Hammer Song” na albumu “Kicking Against The Pricks”.

“The Good Son” je primjer koliko je liječeni punker, ‘bukač’ i darker kvalitetno razumio tradiciju rock’n’rolla: na svoj način je uzimao gospel, country, folk i blues elemente i ubacivao u svoju autorsku viziju. Iako je po glazbenim sastojcima tradicionalna, ploča “The Good Son” je svoju publiku našla među alternativcima i darkerima, što je krasan primjer dokle prepoznatljivost određenog djela može otići ako ima kvalitetnog autora, izvrstan prateći bend i izražen i nepokolebljiv stav.

Iako u raznježenom izdanju, Cave je zadržao svoju strast i oštricu pa makar pjevao o tuzi, oplakivanju i depresiji (“Sorrow’s Child“, “The Weeping Song“, “Lucy“). Autorski trijumf ravan pjesmi “The Mercy Seat” s prošlog albuma je “The Ship Song“, ljubavna pjesma koja tako nepokolebljivo govori o posrtajima ljudi koji su inače visokokarakterni, ali u trenucima kada je fatalna osoba blizu, gube kompas: “We talk about it all night long / We define our moral ground / But when I crawl into your arms / Everything comes tumbling down.”

Sam zvuk albuma donosi poboljšanje u odnosu na “Tender Prey”, no instrumenti kao da su prigušeni (ili zarobljeni) u miksu, umjesto da se do krajnjih granica razmašu. Možda je i svoj obol tome dala njihova navika snimanja u maksimalno 3-4 pokušaja, pa ako je dobro – super, a ako nije – pusti, nije to to, tako da povremeno ‘mutnom’ zvuku najnoviji remastering nije mnogo pomogao. Ipak, riječ je o sjajnom albumu koji će podjednako razveseliti ljubitelje americane, darkere, ili pak croonere.