Pogrešan medij

Povodimo li se klišejima ili starim krilaticama i kažemo li kako je ‘treća sreća’, u slučaju žanrovski i dalje nedefiniranog Ramireza u kontekstu trećeg studijskog albuma grandiozno destruktivnog naslova “Divovi i kamikaze“, mogli bismo se itekako prevariti.

Posljednjih nekoliko mjeseci mogli smo se dobrano naslušati o spontanosti nastanka “Divova i kamikaza” prilikom samog snimanja ili probama, što, na njihovu žalost, postaje očito u finalnom i ukoričenom produktu.

“Fantastično, bezobrazno” Aljoša otvara stihom “Ovo je prvi put da ne treba/iščitavati između redova” sugerirajući kako je ono što predstoji krajnje transparentno i pritom ni ne griješi previše, budući da su već prvim akordima i gitarskim riffovima preslikali iliti ‘posudili’ Placebo iz ere “Sleeping With Ghosts“, a slovkanje riječi u hrvatskoj lingvistici ne postiže jednak moment kao što bi to bilo u slučaju anglofonih pjesama, pa se s V.O.L.I.M. te očito cilja mlađahna ženska publika kojoj će koljena zaklecati pred ovakvim dionicama.

Slično se proteže i u “Točki” koja dokazuje kako se stihotvorstvo apsolutno razlikuje u poeziji i glazbi, odnosno da ne moraju nužno korespondirati, što je većinom i slučaj, pa se Aljošin vokal na trenutke doista muči pri sinkronizaciji teksta s instrumentalnim dionicama koje se hipnotizirajuće ponavljaju, a slušatelj pritom iščekuje sempliranje “Lux Aeterne” prema čemu cijeli instrumental vodi.

Međutim, glavni adut slijedi u “Sedam“, prvom službenom singlu kao jednom od najživotnijih pjesama koju je hrvatska glazba iznjedrila i upravo naturalističkom sirovošću implikacija i simbola izazivaju jezu pri slušanju jer osvještavaju zaboravljene uspomene koje je svatko od nas pospremio duboko u ladice koje ne želi nikada otvoriti.

Brojem sedam na nekoliko razina pogađaju ljudsku mizeriju demistificirajući i depersonalizirajući čovjeka stavljanjem u simboličan ciklus koji ne može prekinuti. Ovim se stihovima Aljoša možda postavio u prednji plan više kao poeta negoli kao tekstopisac, jer na trenutke glazba ponovno nije sukladna s tekstom kojem nedostaje ritma i metrike, što ne bi bio problem kod proze u stihu.

No, honorirajući je element izbjegavanje tipične songovske strukture gdje se izmjenjuju argumenti i refreni, već “Sedam” ima jednu fino evoluirajuću putanju s kulminacijom u vidu vriska.

“Učini nešto danas” najsvjetliji je trenutak trećeg studijskog izdanja Ramireza sa snažno motivirajućom porukom ocrtanom banalnim, ali ponovno krajnje životnim motivima što tjeraju da se zapitamo koliko opravdavamo određene minorne i nametnute trenutke života. Ali i dalje je neupitna sinteza gitarskih dionica specifičnih za britpop. Naprosto nema uzbuđenja i strasti, posebice u slučaju gitara.

Ujednačeni i vrlo jednostavni ritmički obrasci simetričnih melodijskih linija ne mogu potaknuti na višestruka preslušavanja iz razloga što smo to već odavno negdje čuli. Melankolija jest jedno od glavnih oružja Ramireza (iako mnogi smatraju da je pomak od nje vidan), ali ipak nisu ni nakon “Ramireza” i “Copy/Paste” postali glazbeni ekvivalent realnoj osobi koja stoji iza tog imena.

Spomenuta melankolija najviše se očituje u ponešto napetijoj “Diši” uz svojevrsnu neizvjesnost što se proteže dominantnim bas dionicama i isprekidanim vokalom. Dosadnjikava “Silan” pop je pjesmuljak u tipičnom D-duru koji karakterizira diskrepancija između besmislenog teksta i dinamičnih gitarskih varijacija.

Filigranski pristup u ispisivanju stihova za ovakav album pomalo je pogrešan jer se odlični Aljošini tekstovi ne približavaju instrumentalu ostatka Ramireza i upravo pri pokušaju da se to dogodi, da bi uspjeli stvaraju pomalo iritantan i neprofiliran zvuk kao da se još uvijek traže u vlastitom (ili tuđem) izričaju pri kojem je na slušatelju da upiše značenje pojedinoj pjesmi. Samim time “Divovi i kamikaze” zbirka su pjesničkih slika koje najjednostavnije treba ukoričiti, a ne uglazbiti.