Pogled s vrha je još uvijek čist i jasan

Ja sam jedan od onih koji je Pearl Jam zavolio nakon one nevjerojatne histerije oko grungea i njih samih, a to je bilo tamo negdje 1997. godine i albuma “No Code”. Vedder više nije bio toliki ekscentrik sa svojim nekim ‘mir u svijetu’ stavovima, Pearl Jam su postali bend na koji ćemo itekako morati računati u budućnosti, a famozni “Ten” je, sad to vidim, bio njihov strelovit ulazak na vrh glazbenog imperija.

Svi već vjerojatno znaju kako su se PJ razvijali od svoje pojave na sceni 1991. godine do danas. Od benda koji je u jednom trenutku skrenuo sva svjetla pozornice na sebe – preko benda koji je okretanjem leđa showbusinessu stekao kultni status među ljubiteljima rocka širom svijeta – do benda koji sad plovi neki mirnim vodama. A znate kako se kaže ‘mirna voda brege dere…’

Tako je i s novim albumom “Pearl Jam” – na prvo slušanje djeluje nekako mirno, kao da sramežljivo dolazi do vas, ali nakon dva-tri preslušanja sve se mijenja i stvari sjedaju na svoje mjesto. Vedderov vokal i dalje je moćan, gitare su snažne, a bubnjevi razorni, bijes na ‘uvrnuti’ svijet oko njih i dalje pršti iz pjesama – istina, put kojim nastoje doći do vašeg centra za reakciju je možda sporiji, pogotovo u drugoj polovici albuma, ali nakon što ga nađu djeluju na vas beskompromisno i upečatljivo.

A u to ćete se uvjeriti odmah na prve tri pjesme na albumu: “Life Wasted“, “World Wide Suicide” i “Comatose“, koje s punkerskom direktnošću i rock buntom nastoje u vama izazvati revolt na sve što vas okružuje i zamara. Dalje se tenzije malo smiruju, ali onaj hard rock zvuk ala Zeppelini ili Whovci s izraženim gitarističkim solažama, kojem oni teže, i dalje je prisutan. Tijekom cijelog albuma zvuče snažno i kompaktno, ne dajući vam niti trenutka odmora ili nezainteresiranosti, držeći i dalje onaj prepoznatljiv Pearl Jam zvuk tu negdje.

Ima tu i nekoliko balada – “Parachutes“, “Come Back” ili “Inside Job” koje će vam se brzo zavući pod kožu, jer Vedder zna gdje je granica s patetičnosti i vrlo dobro hoda po tom rubu. Jedino gdje su uprskali je refren pjesme “Gone” koji neodoljivo podsjeća na jednu od najljepših pjesama benda “Daughter” i samim time ju nekako baca u drugi plan.

Ali ništa zato, odlične “Marker In The Sand” i “Army Reserve“, te furiozna “Big Wave“, i rockerskog štiha “Severed Hand” i “Unemployable” dokazuju da će ovaj album sigurno biti pri samom vrhu na ljestvici najboljih krajem godine.

Pearl Jam još uvijek zvuče originalno i osvježavajuće sa čvrstim i uvjerljivim rock zvukom, sa smislom za rock baladu ili lagano koketiranje s popom, a da pritom to ne ispadne previše softy.

Njihovo vrijeme dokazivanja je prošlo, oni su tu, oni su stvarni, oni su jedan od najboljih rock bendova današnjice, i dalje na samom vrhu glazbenog imperija.