Kamelot
Poetry For The Poisoned
Datum izdanja: 10.09.2010.
Izdavač: earMUSIC / Menart
Žanr: Power Metal, Progressive Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Desetljeće u kojem je proživljavao svoje najsvjetlije trenutke, dane, mjesece, godine, i to praktički u kontinuitetu, Kamelot je okončao još jednim albumom koji će zauzeti značajno mjesto u njegovoj diskografiji. Dakako, i ne samo u njegovoj.
Uvažavajući prva četiri izdanja, mišljenja sam da su u konačnici bili i jako dobra podloga za ono što se dogodilo s albumom “Karma”, koji je sve njihove kvalitete materijalizirao i definirao Kamelotov put u metalne visine.
Tako, npr., trilogija “Elizabeth”, ili megamelodične himne ‘tugaljuže’ “Forever” i “Karma” još i danas predstavljaju pravi izazov ne samo brojnim symphonic-power metal bendovima, već i samom Kamelotu, mada, dva sljedeća albuma, “Epica” (2003.) i “The Black Halo” (2005.), maestralne konceptualne priče bazirane na Goetheovom “Faustu”, mnogi s punim pravom doživljavamo kao njihova najbolja izdanja i vrhunac kreativnosti.
S obzirom na probleme koji su zadesili SPV valjalo je naći novog izdavača, no tu i nije bilo većih stresova, nekih posebnih trauma, jer je Kamelot bogata udavača, pa zainteresiranih nije nedostajalo. Usto, originalni basist Sean Tibbets je i službeno postao (opet) član benda nakon što je jedno vrijeme mijenjao Glenna Barrya, koji je snimio sve albume do 2007., i nije bilo nikakvih problema, osim – dočekati album.
Čekanje se bendu i fanovima kratilo koncertima, a kada je album napokon objavljen, našlo se na njemu puno toga za zadovoljstvo. Najosnovniji razlog za tako nešto leži u činjenici da se radi o klasičnom albumu, na kojem se Kamelot predstavio u svom epsko-romantičarsko-sablasno-teatralnom stilu, s nevjerojatnim osjećajem za melodioznost, i sa sočnim, gustim, ispunjenim pjesmama, koje imaju snažnu i neposrednu privlačnost.
Ali i s dramom, mrakom, sveopćom melankolijom, nabijen tenzijama i progresijom kao rijetko, ili možda bolje reći, kao nikada do sada. Naravno da će neki, donekle s pravom, reći da je album očekivan, ‘kamelotski’, da nije donio neki bitniji pomak. I biti u pravu.
No, iako je to istina, treba ipak podsjetiti da nema puno bendova koji uspijevaju održati svoj stil, sačuvati status, ne gubeći, štoviše, gotovo svakodnevno pridobivajući sve već broj fanova. Jedan od njih sigurno je Kamelot, stoga i ne treba očekivati neke revolucije u soundu, jer vremena revolucije su iza njega.
Ipak, ima nekih stvari koje minimalno odstupaju na svakom albumu, pa se tako na “Poetry For The Poisoned” može prepoznatih univerzalnost gitarističkog izražavanja, čiji tonovi variraju od ugodnih, laganijih, nabijenih emocijama, preko oštrih, brzih, energičnih, čistih heavy-power zvukova, pa sve do ‘down’, grublje naštimanih ‘žica’, koje, recimo, proizvode ‘grooveiziranije’ riffove.
Bit će stoga zanimljivo čuti kako će neke pjesme, u kojima se gitare ‘dupliraju’, bilo na relaciji ‘ritam-ritam’, bilo ‘ritam-solo’, zvučati uživo, no te ćemo dojmove iznijeti drugom prilikom, ovdje tek potencirati vrlo čvrst, zgusnut i prodoran gitaristički rad na svim razinama.
Izvrsniji od ostalih individualnih vrijednosti su elokventni, raslojeni Khanovi vokali, koji su otišli korak dalje u svojoj mističnosti, dubini i darkerskom izražavanju, bilo da se radi o agresivnijim, bržim izvedbama, ili pak onim sporijim, s više osjećaja, emocija, sjete, strasti, čak bola…
Isto tako, Casey konstantno lupa u bubnjeve maksimalnom snagom i brzinom, poglavito ‘mitraljirajući’ pedalama, naglašavajući tako utjecaj powera. Klavijature su u prvom dijelu decentnije, mirnije, protočnije, sa synth/sampliranjima, u drugom dijelu albuma, u kojem su pjesme s više progresivnih detalja, neusporedivo su snažnije, direktnije i naglašeno orkestralno nastrojene, a u sveopćoj tmurnoj atmosferi našlo se i ponešto mjesta za ambijentalu.
Pompozna, grandiozna, ali i na momente nekako teška produkcija, koju ponovno ‘potpisuju’ Sascha Paeth, opet i u ulozi gitariste i s kompozitorskim udjelom, te Miro, koji je pomagao s klavijaturama i orkestralnim aranžmanima, dodatno naglašava zrelost pjesama, s kojima je tandem Khan/Youngblood dokazao da spada u red najboljih na metal sceni današnjice.
Doista, iako ih ima najviše do sada na jednom albumu Kamelota, čak četrnaest, njihovo je trajanje razumno, pedeset minuta, i sve su izrazito slušljive. Bez obzira radi li se naslovima s više kontinuiranih melodija, lakše ‘probavljivih’, ili onih strukturalnijih, s ritmičkim različitostima, promjenama ugođaja i slično. I bez obzira na spomentu tmurnu atmosferičnost.
Najpoznatija pjesma sigurno je “The Great Pandemonium“, brzi mračnjak s prog riffovima, slojevitim Khanovim i brutalnim Speedovim vokalima, sporijim teatralnim interludijem, virtuoznim heavy solom i finalnim duelom dubokih vokala.
“Dear Editor” instrumentalno-naratorski, ‘ulični’ je prequel jedne od najboljih pjesama “The Zodiac“, srednje brzog naslova s glasnim gitarama, akustikama, izraženijim back pjevanjima Amande Somerville, bjesnim uključivanjem Jona Olive i puno melodramatike, koja se smiruje tek pri kraju.
Iako bez ženskih vokala, zbog svojeg iznimnog hit potencijala, pjesma “Hunter’s Season” mogla bi na koncertima biti nasljednik “The Haunting (Somewhere In Time)· iako je stalno prati snažan depresivni ugođaj, a sadrži vjerojatno najbolje solaže na albumu (pomogao Gus G.).
Baladu “Wander” s trona bi lako mogla skinuti “House On A Hill“, izrazito emocionalna pjesma u kojoj su ravnomjerno zastupljeni Khanovi i vokali Simone Simons iz Epice, čija bi izvedbena sugestivnost mogla ući u anale mješovitih vokalnih suradnji u metalu, a orijentalna akustična odjava nešto je što je dodatno ukrašava.
Industrijalizirano-kaotični uvod u kojeg je ubačen i zvuk jurećeg vlaka dio je srednje brze pjesme “My Train Of Thoughts“, s emocijama u vokalu, praćenim žešćim mješovitim zborom, ali i laganijim pianom, staloženim bubnjevima, ritam gitarama s malo ‘groovea’, te mirnim solom.
Kvadrologija “Poetry For The Poisoned” vampirska je storija i počinje (“Incubus“) s naglašenim orkestralijama i gitarama, sjetnim melodičnim pjevanjem, višeglasnom pratnjom, bržim i raskošnijim krajem uz naraciju, drugi dio (“So Long“) je laganije, još melankoličnije forme, u kojem ponovno gostuje Simone, i na tragu je “Elizabeth I: Mirror Mirror”, s dosta orkestra i piana.
Slično kao i ‘trica’ (“All Is Over“), dok finalni dio (“Dissection“), kojemu je Oliver i u kompozitorskom dijelu dao završni orkestralni pečat, počinje sporo i sa ženskim vokalima, za koje je ovdje zaslužna Amanda, u većem dijelu ima brzinu, gitarističku energiju, a kraj dolazi u kaotično-apokaliptičnom okruženju.
Brze klavijature, duple pedale, izrazito melodični refreni i simfonijske podloge karakteristike su odjavne heavy-power pjesme “Once Upon A Time“. Odjavne što se tiče regularnog izdanja, no europska verzija ima i pravu poslasticu – “Where The Wild Roses Grow“, za koju se ne bih okladio da su je Nick Cave i Kylie Minogue otpjevali puno, ili uopće bolje od Khana i Chanty Wunder, i koja je svojom beskrajnom depresijom prigodno ‘zaklopila’ stranicu albuma.
Odnosno CD-a, s obzirom da i 45-minutni DVD nudi zanimljiv sadržaj. Naime, uz dobro znani spot “The Great Pandemonium“, tu je i videosnimka pjesme “Hunter’s Season” s Norway Rock Festivala, zatim intervjui sa svim članovima benda, fotke-wallpaperi, i najzanimljivije, stvar “The Great Pandemonium” u pet verzija, ali bez vokala, pa bez gitara, bubnjeva, basa i bez klavijatura, pa birajte koji ćete instrument uz nju odsvirati. Ili je možda ‘samo’ pjevati.
U svakom slučaju zanimljiv dodatak, koji, usprkos tome što je u najmanju ruku neobičan i ne baš čest, ne može, a niti ne mora poslužiti u svrhu dizanja dojma o albumu. Jer on je stabilan, čvrst, kompaktan, i među 14 pjesama nema slabe, nema one koju bi se željelo obrisati s albuma, nema one koju bi se trebalo preskakati bilo zbog lošeg kompletnog dojma, ili tek nekog nevaljalog detalja.
Kamelot je s njima ponovno pokazao da je bend koji njeguje svoj stil, koji je drukčiji od drugih, i da nema baš nikakvih razloga da ga mijenja. Usavršava to da, i toga možda malo fali na ovom albumu, ali generalno, na njemu nije napravljena niti jedna ozbiljna, čak niti poluozbiljna greška.
To je i razlog procjene da se radi o još jednom kvalitetnom albumu prog power scene. Ne u rangu spomenuta tri s početka milenija, ali ne niti previše, ili barem ne miljama daleko.
