Pođimo u Afriku…

U životu postoje neke slike koje nam se usjeku u memoriju, htjeli mi to ili ne.

U muzičkom pogledu, tri imena koja su me svojevremeno u izvjesnoj mjeri uspjela šokirati svojom anti-estetikom bili su Miladojka Youneed (čuveni ovitak za njihov odličan nastupnički album “Ghastly Beyond Belief”), Satan Panonski sa svojim “Nuklearnim olimpijskim igrama” i dakako – SexA, četiri retuširana porno-čudaka na ovitku 7″ singla “Pussy In the Sky With Diamonds/Ti dam ja”.

Ranih devedesetih, kada internet još nije ni bio zamisliv luksuz iz daleke budućnosti, u Zagrebu niču prvi nezavisni CD klubovi, istovremeno i mjesta s komisionom prodajom nosača zvuka – Dancing Bear se tek ustoličio na lokacijama u Tkalčićevoj i Martićevoj, Roberto je bio u Mesničkoj, a negdje na Trešnjevci u danom trenutku osvanuo je i dućan koji je svojim neobičnim izborom naslova izvjesno vrijeme predstavljao ultimativnu meku alternativnih izdanja.

Dućan se zvao Iz sve snage. U moru ravnopravno istaknutih, znanih i neznanih ‘ljepota’ i ‘grozota’ glazbenog underground-svijeta, našla se i ta presmješna singlica s preradom omota “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, na kojem poziraju četiri gola lika sa sugestivnom spolnom modifikacijom. Let3 su možda ustrajali na vlastitom egzibicionizmu posljednjih dvadesetak godina, što je kulminiralo kojekakvim zajebantskim pop-proizvodima, no ideju ‘pičke’ (kao čiste duše), SexA je domišljato iskoristila prije njih.

Dotični dućan je, promijenivši u međuvremenu i lokaciju, krajem devedesetih nažalost nestao s lica zemlje nakon nekoliko pokušaja prilagodbe domaćem diskografskom tržištu. A ta famozna singlica s daškom bizarne, duhovite porno-grafike, ostaje kao jedino istaknutije izdanje upravo etikete “Iz sve snage”.

“SexA U Živo iz Kopra 1986.” predstavlja standardno dokumentiran ali opet nesvakidašnji zapis grupe koja nažalost nikad nije postala veća nego što je uistinu bila – barem u pogledu svog eventualnog proboja u mainstream. No sudeći po samouvjerenosti u glazbenoj ideji, Sexu ni nije zanimao takav mogući ishod – buka koju su proizveli u svoje vrijeme predstavljala je beskompromisan opus za njihov vlastiti gušt, a svi usputni poklonici i fanatici koji su od Sexe stvorili zasluženi kult, predstavljaju sretnu okolnost. Ovo je bio čisti odjeb s art-prizvukom, koji ako ništa drugo, svoje mjesto zaslužuje u stalnom postavu Muzeja moderne umjetnosti. Jer nije riječ samo o muzici. SexA je autentična zvučna instalacija.

Izdanje koje je nedavno osvanulo na ploči, uz impresivan CD-dodatak, izvorno je objavljeno na kazeti od strane Produkcije Slovenija. Sudeći po bilješkama na novoobjavljenom vinilnom izdanju, malo je konfuzno što je u slučaju Sexe predstavljalo prvo konkretnije službeno izdanje – materijalu uživo, prethodila je, do ovog trenutka poprilično rijetka, ‘samizdat’ kazeta sa studijskim materijalom.

Nekoliko godina nakon mog inicijalnog susreta s vizualnom auto-parodijom grupe, jedan prijatelj mi je nekim stjecajem okolnosti pustio upravo tu live-kazetu; omot s reprodukcijom sličice iz stripa “Kako je umro Superman”, Carela Moisewitcha (reizdanje u ediciji Idle Valley iz 1990.) i uvodna tema “Afrika” sa čuvenim stihom “Poći ću u Afriku, poći ću u pizdu materinu…” (koji vidim da je istaknut i od strane jednog od odanih štovatelja grupe SexA i na unutrašnjem omotu upravo svježe izdanog LP-a), predstavljali su dovoljno uvjerljiv okidač da konačno, s tolikim zakašnjenjem, posvetim pažnju bendu kojeg sam, zahvaljujući montiranoj golotinji s ranije spomenutog singla, percipirao isključivo kao neke od istaknutijih noise-zajebanata njihovog vremena.

No negdje između, SexA je pronašla vlastiti put – muzika je istovremeno razbacana i hermetična – u sjeni istaknutije sirove ritam-sekcije i treštave gitare, diskretni ubodi na sintisajzeru oplemenjuju njihovu histeriju. Slušajući snimku, pitam se koliko je ljudi bilo prisutno u publici prilikom ovog nastupa; čini se više kako sam prostor zajedno s grupom uživa u međusobnoj razmjeni akustike uz tek poneki, škrti aplauz ili dovik prisutnih koji će danas, svi do jednog, ponosno reći kako su bili tamo.

Reputacija koju je SexA stekla na području bivše Federacije došla je, prema informacijama na ovitku novoobjavljenog LP-izdanja, i do ušiju Stevea Albinija, no uslijed nekih međusobnih trzavica, SexA nikad nije ušla u studio, snimila materijal s Albinijem i dospjela na vlastiti svjetski tron – koji tamo negdje još uvijek zjapi prazan. Možda je ovaj LP novi pokušaj da ih svjetski kritičari i teoretičari undergrounda konačno postave na taj tron.

Ako ćemo pokušati dočarati nekom novom slušatelju što je u svoje vrijeme značila SexA, reći ćemo kako je njezin zvuk najbliskiji sirovosti Swansa, teatralnosti Virgin Prunes i PiL-a te možda i najsrodnijima The Birthday Party, ali opet ne toliko preblizu Girinoj audio-liričkoj brutalnosti ili Caveovoj ranijoj opscenosti da bismo Sexu tako doslovno shvaćali kao nečije mladenačko slijeđenje uzora. Egzotika jugoslavenskog alternativnog podneblja i sve skrivene čari jedne Sexe (rame uz rame s Disciplinom Kičme ili Trobecovim krušnim pećima) dolaze na vidjelo ovim izdanjem.

Piskutavim uvodom na sintisajzeru, koji nagovješta nemir, uz polagane uplive basa, bubnja i gitare, započinje show u kojem svaki od zastupljenih instrumenata, uključujući i vokale, kao da ‘pjeva’ svoju pjesmu, na trenutke se stopivši u smislenu cjelinu a potom iznova uranjajući u svoj mali kaos.

“Uživo” otvara “Afrika” – čuvena haiku-oda zemlji s neopisivim ljepotama, ovdje predstavljenima više u maniri nadrealistično-humorističnih crno-bijelih prizora (“Poći ću u Afriku, poći ću u pizdu materinu… tamo je dubok pijesak…/Poći ću-ću-ću-ću, Miki…!/… tamo su nojevi…/… tamo su pirane! Pirane su pojele nojeve…“). Naredna “Pjesma” osjetno je mračnija, u njoj se isprepliću vokali s usnimljenim govornim iscječcima koji diskretno iz prikrajka ‘ometaju’ i u konačnici doživljavaju tretman iskrivljavanjem snimke (sažvakana traka nestaje iz miksa i iznova ustupa sav raspoloživ prostor impresivnoj, pomalo nedorađenoj sirovoj muzici).

“Nestat ću” u skladu s ‘bijesom’ u tekstu pjesme (“gomilu mog trulog mesa pojest će moji gosti“), naglašava isti odličnom najezdom bubnjeva – čujna, plesna i razbacana, pjesma sa spontanim stankama i ponovnim bombastičnim uletima ritma na koji se naslaguju nemilosrdni gitarsko-klavijaturski zvuci koji čine nagli prijelaz u sljedeću temu – “Kruh“, pomalo amorfnu, gdje se osim istaknutijeg bubnja, glas, tupi zvuci basa i treštavo-režećih gitara stapaju u jedno. Aranžmanski, odlično razrađena pjesma koju upotpunjuje izvrstan tekst o prolaznosti/ubijanju vremena (“Svjež, uz sve što mi pričaš, može. Može? Izdržat ću!!“).

“Ti dam ja“, pjesma na koju sam se osvrnuo u uvodu u ovu priču, datira od ranije – ovdje u svom živom kontekstu ona je rudimentarna, brutalna konstrukcija bazirana na sintetskoj aritmiji i golom nabijanju po basu i bubnju uz nužnu gitarističku nijansu – sugestivan naslov teme u takvom ruhu djeluje poput košmarne nadrealistične porno-scene, primjerice iz filma “Tetsuo”. Jednako ogoljeni vokali tu bitno doprinose ‘ugođaju’.

“Cvijeće” je još jedan moćan nastavak – sirova, nabrijana buka i ludost iskazana tekstom (“Cvijeće će tresnuti i procvjetati s neba (k’o dar pred skori kraj ) / Cigara u ustima umirućeg nepušača (vezanih očiju pred odredom za strijeljanje)“), apokaliptičan san u kojem nemamo nikakvog izbora nego promatrati sugerirane prizore i probuditi se obliveni znojem uz duhovitu odjavu (“ova pjesma se zvala “Cvijeće”…“) bez ikakve reakcije prisutne (pretpostavimo, malobrojne) publike.

“Ubica” savršeno interpretira jedno nepredvidljivo stanje duha – tenzičnost, na rubu, bez milosti, zbunjenost i ravnodušnost (“Gazim ovo jutro, izlazim, ovo jutro gazim, kao da sam sretan, znam, prepoznat će me… A da se nasmijem?“). “Što ćemo” se pomalo neprimjetno nadovezuje na “Ubicu”, te na prvo slušanje prolazi neprimjetno – CD nema posebno izdvojen indeks te pjesme, dok je na vinilu nešto lakše detektirati njezin početak (kaotičnim nabacivanjem riječima – “Znam, ne znam, zašto, ne znam, zbog čega… bilo što…!“).

“Pogon” na trenutke skoro pa je pop-pjesma; uvod je gotovo melodičan ali onda se sve zavrti, u ovom trenutku već standardnim, nabrijanim, improviziranim zvukom i dezorijentirajućim tekstom, podvučenim djetinjom destruktivnošću (“Ionako nismo ljudi a nismo ni djeca, jer ne možemo biti ludi niti se igrati – zato dođi!“)

“Tebe crtam” tekstom sugerira njegovanje mondrianovskog, apstraktnog u sebi (“crtam te bez nosa, tako mi se više sviđaš, trošim samo stare dobro znane boje, plava, žuta i malo crvene za usne“). Službeni zapis uživo završava pjesmom “Marko” – sudeći po tekstu, pjesma je duhovito-negativna, dalijevski protkana vizija sveopćeg cirkusa u kojem prizori i likovi bez glave i repa slobodno lutaju (“šareni šator, krilo našminkanih budala i lavova iznemoglih od proljeva, mađioničara i mistika sa monoklom, ravnodušne publike bez kikirikija“).

Uz LP (dostupan i na crvenom ili bijelom vinilu) koji sadrži izvorni live-zapis iz Kopra, spomenuti popratni CD uključuje pažnje vrijedan studijski materijal nastao godinu dana ranije (1985.) u čuvenom zagrebačkom studiju SIM. Iako se ovaj dodatak aranžmanski ne razlikuje previše, u odnosu na sklonost grupe improvizaciji uživo, studijski materijal na svoj način dočarava impresivnu bučnu atmosferu – pomalo geometrijski, iščašeno.

CD završava službeno najranijim zapisom grupe – još jedna prigodna verzija “Pjesme” uživo iz Kulušića, izvedena 1984. godine. Unatoč osrednjoj kvaliteti same snimke, “Pjesma” ovdje vidno odolijeva zubu vremena i nemilosrdnom šumu s trake.

O ovoj ploči trebalo bi napisati jednako nadrealističan, nedokučiv, izokrenut osvrt. No, na kraju se ipak sve svodi na hvalospjev – art grupi koja je bila van artističke kontrole, efektno uklopivši elemente besmisla, ludosti, apstraktnog seksa, droge i rock’n’rolla. Impresije istaknutih poklonika Sexe na unutrašnjem ovitku govore za sebe; uz službeni osvrt Aleksandra Dragaša, Igor Mihovilović, Darko Begić, Marko Pogačar i Predrag Delibašić iskreno su podijelili vlastite emocije o grupi koja im je toliko dala svojim skromnim ali itekako čujnim naramkom nesvakidašnjih pjesama.

Jedina mala zamjerka ovom izdanju ide ovitak ploče – unatoč trudu oko reprodukcije naslovnice izvornog izdanja iz 1986., uz nizanje interesantnih memorabilijskih isječaka, cijela priča vizualno ne zna bi li bila retro ili fotošopiranjem prilagođen trash-kupus. Dodatno tome, sponzori su se ipak trebali pokazati malo razumnijima i ne tako nemilosrdno svojim reklamiranjem ukaljati medijski prostor svojim logotipskim hvalisanjem. Hvala im na podršci, ali muzika koju čujemo ipak nije njihova – a kad već toliko vole ovaj bend, onda su mu i taj mali prostor trebali korektno ustupiti.

Pohvale na trudu oko masteringa izvorne live-snimke od strane Mihaela Belea i Igora Mihovilovića su opravdane, jer je izvučen maksimum s obzirom da su izvorno neke teme zabilježene kao osjetno bolje, punije, energičnije, dok one druge na trenutke tehnički pate. No u cjelokupnoj izvedbi postoji itekakav šarm, hermetični dašak zagušljivog, tamnog prostora, u koji je SexA tako bjesomučno uronila svojim krikom, smijehom, naivnim upitom ili zafrkantskim obraćanjem publici (primjerice, parafrazirani stih Parafa – “Ja pijem pivo jer mi smo Devo“).

Za kraj neka ostane prigodan citat legendarnog proklamatora underground scene na ovim prostorima, Ivice Baričevića (preuzeto iz Arkzina br. 5, 1998.):
“Rock kriticizam koji se i dalje fura na objektivnost u nedogled prežvakava nekolicinu ‘etabliranih’ (nedobrih) imena ne obraćajući pažnju na ono ‘under’. Štoviše – rock kriticizam danas u Hrvatskoj ne bi se čak mogao nazvati niti konzervativnim, prije konzerviranim. Iznimke postoje, ali kao što to reče A. Einstein, ‘iznimka uvijek na kraju sjebe pravilo‘.

Shvatite sve ovo kao nužno pojašnjenje zašto ću u posljednjih deset godina kao bend koji je ostavio traga izdvojiti samo jedan – SexA.“