Početak stereotipan, kraj čak i solidan

Pjesma “Apologize” bila je veliki svjetski hit koji je OneRepublic odmah izbacio u elitu popa, posebno zbog mladih djevojaka koje su zaluđene slatkastim zvukom benda i izgledom momaka.

Pomalo je smiješno bilo vidjeti kako su mnogi prošli album svrstavali u kategoriju rocka (na mnogim nagradama su bili nominirani u rock-kategorijama) jer je njihova glazba tipičan mainstream pop, velikih aranžmanskih poduhvata s tek naznakama gitara koje su većinom zagubljene u širini glazbenih kulisa. “Dreaming Out Loud” se mogao najlakše usporediti s Coldplayem, s time da nisu imali njihovu prodornost, već su se više bazirali da šarm dođe u prvi plan. I to im je u velikoj mjeri i uspjelo.

Nakon što su na prošlom albumu ‘spavali’, danas se ‘bude’. Rekao bih u svakom pogledu. Vidljiv je jasan pomak prema naprijed, pjesme su dobile bolje kosture i sada sva dodatna produkcija bolje leži, a slika o američkom Coldplayu je sve više i više realna jer “Waking Up” je prepun balada kojih se ne bi postidjeli Martin i društvo. Minus je u tome što su ipak previše pretjerali s laganim momentima, pa album ima fazu ‘unjonjavanja’ umjesto da se efektno s nekom bržom pjesmom razbije ritam.

Klavir, mlake gitare i bogati orkestar se mogu čuti na svakoj pjesmi, a kada pobjegnu od tih stereotipa, tada rade i najbolje stvari. Tu prvenstveno mislim na pjesmu “Sleep” u kojoj se približavaju (ovo se mora uzeti s velikom rezervom) ranijem Radioheadu, dok s naslovnom “Waking Up” su pogodili najrockerskiji moment u karijeri koji je spreman uzdrmati stadione na noge kao U2.

Sanjiva uspavanka “Lullaby” je ono što treba OneRepublicu, nešto netipičnija laganica kojom se mogu udaljiti od epiteta boy-benda, s još nizom stvari, posebno pred kraj albuma pokazuju da mogu biti i klasičan rock-bend, ali… Nažalost, gotovo uvijek postoji ‘ali’… Dosad sam nabrajao sve dobre strane albuma, a sada kreće ono što me uporno nervira kod OneRepublic.

Ponavljam “Apologize” i “Stop and Stare” su bili veliki hitovi, a pjesme poput “Secrets“, jedan od dosadašnjih singlova, pokazuju svu ‘inovativnost’ u svijetu pop-glazbe gdje je najlakše pokrasti nekog, u ovom slučaju samog sebe, da se ponovno napravi hit. “Secrets” se nalazi točno između dva najveća hita benda i pjesma uopće nije (pre)loša, ali taj copy/paste sistem su nažalost prenijeli i na većinu početka albuma.

“All the Right Moves” bih najlakše opisao kao mušku verzija ruskih curica koje su vjerojatno dosad i postale žene, T.AT.U., u “Made for You” zvuče kao Justin koji pokušava brijati na Radiohead, dok su s “Everybody Loves Me” spojili Beckovski pristup i Bonov stil pjevanja. Na tom uvodu se jasno vidi da nema ništa originalnog u njihovom zvuku, da se većinom trude kopirati ranije uspješnice, pa po spomenutoj copy/paste metodi rade svoje skladbe, umjesto da unose više novih ideja. Tek se pred kraj albuma oslobađaju što nekima neće biti dovoljno, već će nakon prvih nekoliko skladbi baciti ovaj CD na hrpu, te će on biti uskoro zatrpan brdom novih sličnih izdanja.

Korak naprijed je vidljiv i baš me zanima kako će se dalje razvijati njihova karijera, ne u smislu hitova, već u autorskom radu jer su na ovom albumu dokazali da su sposobni biti Coldplay s druge strane Atlantika, ako to žele biti, odnosno ako ne idu u klasične kompromise s nemilim tjeranjem i štancanjem hitova.

Za one kojima je prvi album OneRepublica bio odličan, u ovom će i dalje plivati kao riba u moru, dok ostali, ako želite pružiti novu šansu ovom bendu, moja preporuka je da krenete od sredine albuma ili uopće zaboravite na OneRepublic… Čak mislim da je ova druga solucija i bolja… Barem zasad!