Plivanje u mutnom

Kanadski indie četverac Tokyo Police Club stigao je već do četvrtog albuma u karijeri kojeg su nazvali “Forcefield”. Dosad su imali solidna ostvarenja, a novim albumom neće napraviti neki dodatan iskorak.

Sad bih se mogao vratiti na priču kako su prije petnaestak godina The Strokesi vratili u igru mnoge male bendove jer baš iz tog razloga su vjerojatno i dečki iz Tokyo Police Cluba uzeli gitare u ruke jer se osjeća dio naslijeđa The Strokesa pomiješanog djelomično sa synth melodijama Phoenixa. To je kombinacija koja je na ovom albumu vrlo lijepo ukomponirana, pa album na početku klizi kao rijetko koji dosad u njihovoj karijeri, ali već nakon tog uvoda shvaćamo zašto bend nije među top indie izvođačima današnjice.Album otvara pomalo epohalna (traje osam i pol minuta) “Argentina I, II, III” koja obećava mnogo i navlači slušatelja da albumu pruži šansu, a sa sljedećom “Hot Tonight” bend spaja zvuk svojih sunarodnjaka iz Hot Hot Heata s The Strokesima, dok prvo razočaranje dobivamo s “Miserable” koja je prepuna power-pop (predrefrenski dio) i pop-punk (refren) šablona.U uvodu “Gonna Be Ready” su si dali oduška, ali pjesma nakon tog vrlo brzo klizi onom što nam nudi i ostatak albuma, a to je neki prosjek današnje indie scene, bez neke želje da se napravi nešto posebno i originalno, a opet duboko zaronjeno u elemente koji se poprilično recikliraju zadnjih dekadu i pol.

“Forcefield” će mnogi vrlo površno preslušati, a za to su ponajviše sami krivi Tokyo Police Club jer nakon odličnog uvoda, album se rapidno strmoglavi u tonovima koje su čak i The Strokes na posljednjem albumu mnogo zanimljivije zapakirali. S obzirom na dvije uvodne skladbe, ovo je trebao biti ‘the album’, ali ispao je samo ‘još jedan album’.